Sergej Trifunović je izvrstan glumac koji ne voli davati intervjue, pa mi je bilo drago kada je pristao pokloniti nam dio sebe u intervjuu za GoDubrovnik. Ako samo pogledamo popis filmova poznatih hrvatskoj publici kao što su “Kad porastem, bit ću kengur”, “Munje”, “Karaula”, “Obrana i zaštita”, “Montevideo, Bog te video”, ili stranih iz kojih moram izdvojiti osobni favorit “Someone else’s America”, zatim “Premeditated Murder”, “The Hornet” u kojem igra glavnu ulogu, bit će vam jasno da je riječ o osobi multidimenzijonalnog karaktera i izuzetnog talenta… Baš kao što stoji na njegovom IMDB profilu- Sergej nije još jedan pretty boy s filmskog platna on je više poput James Deana, ali njegovo buntovništvo baš nikad nije bezrazložno.
Neko vrijeme, nakon uloge u Kosi nije vas bilo na kazališnim daskama. Što se dogodilo?
Dogodilo se zasićenje. Nije me bilo ni prije Kose, nekih 5 godina. Jednostavno sam otplovio za Ameriku. Jedno vrijeme se nisam uopće želio baviti glumom, bezuspješno sam namjeravao postati konobar. Kad sam se ocu pohvalio da sam konačno pronašao posao konobara u jednom talijanskom restoranu na Beverly Hills-u, on je samo uzdahnuo:“Sine..da je dragi bog htio da budeš konobar, ti bi to već odavno bio” Treba slušati starije. Katkad.
Dubrovačke ljetne igre naš su najveći i najpoznatiji festival. Nažalost, često su predmet debata i medijskih sukoba. Tako se na primjer prošle godine pričalo o gaženju slobode govora i umjetničkog izražavanja. Koje je vaše viđenje ovog festivala?
Ne znam o čemu se točno radi, koliko mi je ostalo u glavi, riječ je valjda o predstavi Bobe Jelčića… Iskreno, o Dubrovačkim Ljetnim Igrama, znam samo legende. Legende koje su mi stariji glumci i pozorišni radnici pričali, legende koje žive. One kažu da su se na Minčeti igrane antologijske predstave, kao što je recimo Kalderonov “Život je san”, Dušana Jovanovića, sa Lečićem, Vladicom Milosavljević, Racom Poličem, Mladenom Vasaryjem. Da su Najboljeg Otela odigrali Ljuba Tadić kao Otelo i Stevo Žigon kao Jago. Da je pokojni Dragan Maksimović, na generalnoj probi, velikim mačem, rekvizitom iz Kralja Lira htio ubiti Petra Volka, tadašnjeg upravitelja JDP-a. Da je Petar Kralj bio najbolji Hamlet koga je scena ikad vidjela, i to u režiji Denisa Kerija, baš u Dubrovniku ’68-e. Da je Skup Izeta Hajdarhodžića, bio remek djelo. Nikad nisam gledao nijednu predstavu u Dubrovniku. Ja sam ona osakaćena generacija, koja je napunila 18 godina, 1990-e.
Po vašem mišljenju što bi Igre trebale biti: nacionalni ili internacionalni kulturni izlog?
Sasvim sigurno internacionalni. Pa i Dubrovnik je jedno internacionalno remek djelo. Kako arhitektonski, tako i povijesno.
Što je za vas gluma?
Sloboda. Sloboda izražavanja, sloboda proširivanja vlastitih granica, granica partnera i publike koja je svjedok i sudionik u predstavi, sloboda da se kaže- car je gol! Poezija. Vrhunska umjetnost u kojoj je glumac sam sebi autor i autorsko djelo. Sloboda.
Kako se pripremate za svoje uloge?
Najtočniji odgovor je dao Milivoje Živanović: “Čitam, čitam, čitam i postanem uloga”. Tako nekako.
Često se selili kao dijete. Kako su česte selidbe utjecale na vaš razvoj kao osobe i umjetnika?
Fantastično. Ruta Mostar-Kruševac-Užice-Beograd-
O čemu sanjate?
Jedrilici od 22 metra, beskrajnom plavom krugu i zvijezdama.
Jednom ste izjavili da često jurite za stvarima koje ne možete imati. Je li se nešto promijenilo po tom pitanju?
Sve. Sad pravim sam sebi stvari koje želim i ne jurim ama baš ništa.
Naslovna Fotografija : Luka Šarac & story.rs
