Kad se zovete Lena i živite u Dubrovniku, zaista su male šanse da ćete pronaći imenjakinju, a kad je napokon pronađete, vašem veselju nema kraja. Pogotovo kad je vaša imenjakinja jedna mlada, totalno cool mama dviju preslatkih djevojčica, koja žonglira između majčinstva i slikarstva. Lenu sam upoznala prošli tjedan i na mene je ostavila zaista jak utisak. Dok sam hodala Stradunom, lako sam je prepoznala već izdaleka; zamišljeno je sjedila na skalinima ispod Orlanda. Kad sam stigla do nje s osmjehom mi je pružila ruku i u isto vrijeme kad i ja rekla “Drago mi je, Lena”. Nakon samo par minuta neformalnog razgovora s njom, dobila sam dojam da se radi o jednoj izuzetno karizmatičnoj i senzibilnoj osobi, umjetnici čija se snaga možda najbolje manifestira u odabiru zaista kompleksnih tema za slikanje. Lena im pristupa na vrlo originalan način, pa tako uz naizgled shvatljive i banalne simbole ostavlja prostor interpretaciji onih vrijednosti koje proizlaze iz vlastitih pogleda na život, snove i igru. Kad sam vidjela novije Lenine slike nisam mogla ne primjetiti dominaciju upravo ženskih figura koje uz majčinstvo predstavljaju i život koji se nastavlja – ljubav majke prema svojoj djeci, ali bez sumnje i prema slikarskom platnu. Lena mi je otkrila da će u projektu koji sprema u suradnji s majkama slikaricama kreativno uključiti i svoju stariju kćer Luke (5). Budući da je dječja iskrenost možda najljepša stvar na svijetu, ne sumnjam da će finalni rezultat biti vrlo zanimljiv. Tko je ova posebna žena koja Dubrovnik prikazuje tako sanjivo i mekano, a tko su pak heroine s njenih slika saznajte u sljedećim recima…
Kako je sve počelo i kad ste otkrili da je umjetnost vaš životni poziv?
Prvi odgovor koji mi spontano dolazi je: Nisam imala izbora.
Nije bilo ključnih trenutaka u kojima su se donosile odluke niti je postojala B opcija, zapravo je cijeli razvoj događaja (slikanje..školovanje…) bio prirodan i spontan.
Od roditelja sam imala potporu i poticaj da se krenem u likovne vode, ali isto tako veliku, čak za mene pomalo i preveliku slobodu imala sam da sama donosim odluke i živim s njihovim posljedicama.
Lena, što je Dubrovnik za vas?
Ludo je sve što se događalo u mojoj glavi po pitanju Dubrovnika još dok sam ga turistički posjećivala, kako je donesena moja odluka za preseljenje i ono sve nakon duga je priča. Usponi i padovi, borba koja me promijenila iz curice u osobu kakva sam danas, još traje jer je izazov koji me potaknuo na preseljenje još prisutan, drži me aktivnom, a život u Gradu čini mi uzbudljivim.
U nekim trenucima Dubrovnik je za mene bio grad snova, utočište a u nekima zatvor.
Trenutno pokušavam pronaći širinu pogleda i slobodu u sebi unutar zidina.
Koja mjesta u Gradu za vas imaju posebno značenje ( ili mjesta na kojima dobijate inspiraciju)?
Cijeli stari grad za mene ima posebnu čaroliju, riječima neopisivu, od prvog dana (kojeg se jasno sjećam) kada sam ušla u Grad, pa sve do danas. Taj prvi dojam se puno promijenio kroz period u kojem sam upoznala i sve mane života u Gradu ali i te mane kao da su mu dale neku posebnu snagu i učvrstile naš odnos .
Volim okolicu Dubrovnika, posebno otoke. I sva zelena mjesta.
Opišite nam svoj kretivni proces.
Mislim da ne postoji kreativan proces jer to nije nešto što je u procesu, nema početak ni vrhunac, više je kao neko stalno stanje u radu i životu unutar kojeg rad i život postaju jedno te isto. Kao takav moj način života/moja profesija je privilegija i dar na kojem sam zahvalna ali isto tako i stalna borba.
Tko su djevojke na vašim slikama?
Ženski likovi su prisutni od samog početka i na prvi pogled nosioci su slike. Na drugi, pronicljivi pogled, one su samo sredstvo u radu, stvaraju atmosferu, prenose informacije i podražaje iz vanjskog svijeta na platno. One su projekcija mojih želja, strahova i iskušenja.
Ne njih gledam kao na likove bez spolnog određenja. Odabrala sam prikaz ženskog a ne muškog tijela jer mi je ono poznatije, prirodnije u radu i vizualno slikovitije ili me možda glava/ruka, naviknuta na slikanje žene više sama vodi.
Također, osobna komponenta ovdje ima važnu ulogu jer uvijek sam to: malo ja. Od sebe polazim u radu i kroz sebe gledam na svijet oko sebe, ako je moje slikarstvo odraz mog pogleda na svakodnevicu onda sam ja, kao ženski lik, na neki način, često uključena u prikazima.
Likovi na slikama nisu dobno definirani pa su tako djevojčice, žene i starice prisutne u jednom te istom liku kao da negiraju ili slave vrijeme i kružni životni ciklus.
Karakterizira vas sanjiva atmosfera na slikama, kako je postižete?
Možda sanjam i dok sam budna pa tako dok radim, sanjivost prelazi na slikarsko platno. Miks snova, želja i strahova iz podsvjesnog ili nepoznatog prilikom rada postaju vidljivi ali su omotani tom snenom maglicom koja kao veo sakriva dio intime ili zagonetno ostavlja promatraču prostor za vlastito tumačenje ili poistovjećivanje.
Možete li nam reći nešto više o tehnici koju koristite?
Razmišljam slikajući. Priprema za izvedbu su skice koje od 0-24 nastaju u mojoj glavi. Kada se ruka dočepa alata radim spontano i brzo, često više radova istodobno. Sliku gradim u slojevima, koristim pokušaje-pogreške i uspjehe za dobivanje konačnog efekta.
Kolaž kao likovna tehnika sastavni je dio mojih radova, kao i crtež s kojim sve započinjem i završavam. Moji crteži, nastali prije desetak godina bili su vrlo snažni, spontani i bez plana za izlaganje ili prodaju. Tu izvornu snagu trenutno pokušavam vratiti, u nekom novom obliku u kojem je moguće… da se vrati nakon godina iskustva koje je mijenjalo mene i moje radove. U stalnoj težnji za novim, voljela bi mijenjati i tehniku u kojoj radim jer su promjene i eksperiment nužni za napredak i razvoj. Ali jedno je željeti i planirati, a drugo je kad glava u radnoj ekstazi nema glavnu riječ.
Koji bi bio vaš savjet mladim umjetnicima?
Rad i upornost. Da budu svoji i krče svoj put ne slušajući savjete.
Koji je, za vas kao umjetnicu i nekoga tko praktički komunicira emocijama, bio najdirljiviji trenutak u životu?
Bilo bi sasvim prirodno reći: dolazak na svijet moje dvije kćeri, ali ti događaji su nekako izvan svih osjetilnih kategorija pa ih neću ovdje navesti kao odgovor.
Moj najsnažniji doživljaji čarolije života često su najsnažniji u sitnicama, odnosno, u momentima koje ne mogu okarakterizirati kao neki posebni događaj. Povezani su sa zvukom, osjetom mirisa i slikom u čijoj kombinaciji se miješaju neka ugodna sjećanja iz prošlosti i budući planovi u savršeni osjet sadašnjeg, neponovljivog trenutka.
Koji su vam planovi za budućnost ?
Prvi plan: vježbati fokus na sadašnjost. Drugo: staviti bar jednu nogu na zemlju i odrađivati zadatke savjesno, temeljito i jedan po jedan! I treće: s onom nogom koja mi je ostala u zraku raditi malo veće korake.
Više o Leni Kramarić pronađite ovdje.
