Provesti poslijepodne ispijajući kavu sjedeći za originalnim drvenim stolom iz 16. stoljeća i na stolicama iz istog razdoblja u saloči u kojoj se duž cijeloga stropa proteže kasetirani drveni strop ukrašen pozlatom i uljnim oslikom koji datira iz 18. i 19. stoljeća, i biti okružen svim namještajem i ukrasnim predmetima iz dalekog vremena koji su odlično uklopljeni u moderno vrijeme, doista nije baš svakidašnji doživljaj.
Mjesto na kojem se nalazimo je renesansna palača Skočibuha-Bizzaro u Restićevoj ulici na broju 1 na Pustijerni, možda ne toliko poznata i razvikana, ali nimalo ne manje vrijedna od nekih drugih poznatijih dubrovačkih palača. Riječ je o vrhunskoj patricijskoj palači, koja je izgrađena između 1549. i 1553. godine, i jedna je od rijetkih do danas očuvanih dubrovačkih renesansnih palača koja je preživjela sve prirodne i društvene potrese. Nakon obitelji Skočibuha palača je mijenjala vlasnike, a posljednja plemićka obitelj u čijem je bila vlasništvu je obitelj Bizzaro. Kasetirani strop u saloči upravo je i postavljen zahvaljujući obitelji Bizzaro, čiji se obiteljski grb nalazi na središnjem dijelu stropa na koji je naknadno dodan u 19. stoljeću.
S mojim domaćinima, bračnim parom Klarom i Vinkom Previšićem, koji stanuju sa svojom djecom na prvom katu palače, dok ispijamo kavu pričamo o prošlosti i sadašnjosti. O prošlosti, jer je na neki način i ponos i teret, a o sadašnjosti, jer je život u renesansnoj palači u modernom vremenu uvjetovan ogromnim odricanjem i konstantnim ulaganjem, što su dakle opet, na neki drugi način, ponos i teret. Njihov život u ovoj palači započeo je 1990. godine kada su dobili u nasljedstvo prvi kat renesansne zgrade i doselili se u nju.
Istražujući one kutke dubrovačke prošlosti koji su svakodnevnom prolazniku kroz gradske ulice i ne previše radoznalom turistu sakrivene, još prije dvije godine, slučajnost ili možda to ipak nije bila slučajnost, dovela me je u portun njihove palače. Odškrinula sam glomazna vrata u tipičnoj dubrovačkoj zelenoj boji i udahnula taj vonj prošlosti.
Teško kucalo je zakucalo dok su se vrata otvarala, a iza njih se ukazao portun sa gustijernom s grbom obitelji Stjepović (prvih vlasnika i graditelja palače), široko kameno pilo, dekorativne zidne niše i stubište s ukrašenom balustradom. Mom oduševljenju nije bilo kraja, jer jako volim starinske portune. Čuvši da netko ‘istražuje’ po njihovom predvorju, gospođa Klara je sišla niz skaline i upoznale smo se. Taj put u njihov portun me je dovelo i moje istraživanje o starinskim dubrovačkim vratima, a ovaj put to je jedna konkretnija priča o životu moderne obitelji u renesansnoj palači.
“Posljednji vlastelinski vlasnik palače bio je Mario Bizzaro. Moja tetka, od babe sestra, kod njega je godinama služila. Pošto Mario nije imao djece, u testamentu koji i sada čuvam, napisao je kako sve ostavlja svojoj vjernoj slugi, koja mu je bila dobra u dobru i u zlu. Dakle, svu pokretnu i nepokretnu imovinu, on je ostavio mojoj tetki Klari Bošnjaković, a ona je to sve ostavila nama, jer ni sama nije imala djece i nije se udavala”, priča nam gospar Vinko.
Dobiti palaču u nasljedstvo s jedne strane je divno, no s druge strane je i veliko opterećenje. – Mi smo ovdje već navikli živjeti i ja odavde ne bih više nigdje pošao. Zašto? Pa tu vam je sve blizu, da vidite samo koji je ovdje mir. Ovo je jedna od rijetkih ulica u Gradu u kojoj nema kafića i restorana, čuju se slavuji kako pjevaju, nema buke, a u centru ste Grada. Palača je izgrađena u ono doba baš za vlastelu da budu blizu Kneževa dvora i Katedrale, zato je baš ova lokacija ostavljena za nju. Najbitnije je ovo očuvati, nešto ne pokvariti, ne uništiti.
Bračni par Previšić imaju toliki respekt prema ovoj palači i toliko žele sve izvorno sačuvati, da je danas u Gradu zaista rijetko naći nekoga s tolikim respektom prema baštini. – “Treba imati sluha za to. Svi bi to prodali, unovčili, a mi to želimo očuvati. Nisam nikada ni razmišljao o prodaji i nema tog novca za koji bi ja ovo prodao.
Gospođa Klara kaže da se osjeća kao da se je rodila u ovoj palači, skroz se je uživjela u tu povijest, tu starinu, osjeća svaki detalj koji je u njihovom dijelu palače. “Sve sam uložila u to. Netko uživa u shoppingu, cigaretama, kafićima, restoranima, a mi skoro sve što zaradimo ulažemo u ovu palaču. Ovo je sve bilo staro i zapušteno. Svi su mi govorili: ‘Ajme što će ti to’. Ali, zar nije šteta ovo ne obnovit?”.
“Tražili smo poslije rata od Grada Dubrovnika i Konzervatorskog odjela da nam obnove krov, jedva su nam i to napravili, iako bi nam možda trebali pomoći na neki način u obnovi i održavanju dubrovačkih starina, za ovu palaču nemaju nimalo sluha. Sami smo financirali obnovu krova., 40.000 kn nas je to koštalo, da bi ga vratili u prvobitno stanje, još čuvam taj račun. Da su Grad Dubrovnik i konzervatori prema nama bili fer svih ovih godina, mogli smo se s njima dogovoriti da palača povremeno bude nešto kao muzej i da posjetitelji dođu pogledati kako izgleda život u renesansnoj dubrovačkoj palači, ali baš nitko od njih nije imao sluha za ovu palaču. Treći kat palače je u vlasništvu Grada Dubrovnika, s kojega su iseljeni stanari i gore je napravljena ruševina. Eto kako se Grad Dubrovnik brine za starine. Oni su trebali financirati obnovu krova za cijelu zgradu, a ne mi mali ljudi, priča nam gospar Vinko o onoj ne tako lijepoj strani života u palači”.
Sjedimo u saloči, a gospođa Klara mi pokazuje parket koji je također originalan, star oko pet stotina godina. “Pod je panel, to se više ne može ni naći. Sve je bilo ispucalo, na zidovima je bilo sto boja, sve smo obnovili. U zgradi nema vlage što je jako dobro. U sjedećoj garnituri u saloči bila je slama. Cijelu pretprošlu zimu smo to obnavljali. Izvorna tkanina je bila šarena, puno tamnija, a mi smo naručili iz Italije novu tkaninu u svijetloj boji, koja je sličnu brokatu. Bili su uništeni i federi. Maknuli smo slamu iz te sjedeće garniture, izvadili smo 12 vreća nazovimo je ‘srednjovjekovne slame’, imali smo se zadušit, to je bila prava višestoljetna prašina”, pričaju Klara i Vinko.
Strop u saloči je malo napukao, kada su bili radovi na fasadi, pa ih je zapravo strah da se od jedne pukotine ne uništi i ostatak stropa, a od strane konzervatora nema sluha ni želje da se to obnovi. “Ovakve stropove nećete nigdje vidjeti nego u Veneciji. U Dubrovniku toga više nema. Najbolje godine života smo uložili u ovu kuću. Nedavno nas je samo 6000 kn koštala obnova starinske peći, a meštar za nju je došao iz Osijeka. Uspjeli smo ju vratiti u prvobitno stanje. To je kalijeva peć, datira iz 19. stoljeća, a čak deset godina smo tražili pravog meštra koji bi nam to napravio. Peć nije bila u funkciji sigurno 50 do 60 godina. Planiramo ju povremeno upaliti za Božić i Novu godinu. Volim u domu imati potpuno taj starinski ugođaj, koji dočara i ta starinska peć”, kaže Klara.
Kada su im meštri obnavljali krov, zatvorili su sve otvore od dimnjaka i onda su naknadno to odzidali. Imaju namjeru još dosta toga obnoviti i restaurirati. Ormar koji je služio kao biblioteka, stare slike u saloči, ukrasne predmete, vrata…
“Nema kraja tom ulaganju. Svoj smo život zapustili nauštrb dubrovačke prošlosti. Meni vam se moji prijatelji smiju kada im kažem da nisam bio sa ženom na večeri u restoranu ne znam ni ja kad zadnji put. A ja sve što imam uložim ovdje. Plaćao sam mjesečno 260 kn Domoupravi, ne želim više to plaćati, jer sam ih molio da mi pomognu oko greda na zgradi, budući da imam 60.000 kn na tom njihovom računu. Obećali su da će pomoći, napisao sam im zahtjev i nikada nam nisu ništa pomogli”, dodaje Vinko.
“Mi baš volimo starinu, živimo u dosluhu s njom, drugačije ne možemo ni zamisliti”.
“Mnogi bi to danas prodali za velike pare, jer se sve u ovom Gradu prodaje. Mi se uporno borimo da se to ne proda. Nedavno nam je došao jedan gospar na vrata, nudi gotov novac i želi kupiti ovu palaču. Mi smo ovdje uložili gotovo 30 godina života. Nema tog novca za koji bi ovo bogatstvo prodali. I naša djeca imaju taj osjećaj za starinu. Vazda im govorim: ‘Nemojte ovo prodat nikada’. Što bi rekli kod nas u Primorju, pa čak ako budete kruha gladni ili vas uhvati neka velika bolest, nemojte ovo nizašto prodat. Nama je ovo svetinja. Odrekli smo se svih svojih gusta i nije nas sramota kada nam netko dođe u posjet. I ono što je još važno spomenuti. Sve smo radili sa slogom i dogovorom, za svaku kunu smo znali u što ju ulažemo, nikad nije bilo svađe. Ako nema sloge i dogovora, ništa nećete napraviti. U ovu palaču je uloženo ne samo puno novca i vremena, već i puno ljubavi i odricanja”. S tim riječima me ispraćaju moji domaćini, istinski ljubitelji i čuvari dubrovačke prošlosti i tradicije.
Detalji…
Luster u blagovaonici obitelji Previšić težak je oko 30 kg. Kada nije bilo struje, putem petroleja je osvjetljavao prostoriju, a ima i dio s kojim se namještala veličina plamena. Iznimno je vrijedan, kao i zidni sat koji nije 30 godina radio sve dok ga urar Miho Katušić nije popravio i sada je u minut točan.
Iz povijesti…
Palača je izgrađena na mjestu nekadašnje kuće vlastelina Nika Đurđevića. Naručitelj palače bio je pučanin Tomo Stjepović zvani Skočibuha, pripadnik obitelji pomoraca sa Šipana. Rođen je 1484. a obogatio se pomorstvom, brodogradnjom i trgovinom. U razdoblju od 1527. do 1557. godine intenzivno kupuje zemlju i kuće te gradi palače za sebe i svoju obitelj. O njegovoj poslovnoj umješnosti, ali i o promjeni društvene strukture u tom razdoblju, najbolje svjedoči činjenica da je obiteljsku palaču dao izgraditi na Pustijerni, prestižnome dijelu grada koji je dotad kroz povijest bio rezerviran za vlastelu zbog blizine katedrale i Kneževa dvora (što je palača bliža javnom i crkvenom središtu grada, to je njen vlasnik bitniji). Nakon Tomove smrti 1559. godine, glavom obitelji postaje njegov sin Vice koji uspješno nastavlja očeve poslove i, baš kao i otac, gradi ljetnikovac na otoku Šipanu u mjestu Suđurađ te palaču na ‘Tri crkve’. Pročelje ove palače značajno je zbog potpunog izostanka gotičkog stila, pa tako renesansna arhitektura potpuno prevladava, što je za tradicionalistički nastrojenu dubrovačku sredinu dosta značajno. Znakovito je i to što se radi o palači pučanina, a ne konzervativnih vlastelina koji su zbog očuvanja svog ugleda, naglašavanja svog staleža i starosti obitelji najčešće koristili gotičke elemente.
Fotografija: Marija Gaura
