U dubrovačke domove uselili su se šareni, originalni radovi s motivima Grada i Svetoga Vlaha. Riječ je o slikama mlade umjetnice Andree Vukoje, studentice na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Njen čarobni štapić njezini su kistovi, a njena mašta veća je od bilo kojeg slikarskog platna. Nagovorili smo Andreu da nam otkrije sitne korake u stvaranju njene čarolije.
Kad bismo mogli zaviriti u tvoju glavu, što bi pronašli? Kako izgledaju tvoje misli?
Izgled prostora dok slikam ne razlikuje se puno od moje glave – kreativni nered. Moje misli uvijek rade sto na sat, što je i blagoslov i prokletstvo. Ponekad bih voljela da mogu samo isključiti mozak. S druge strane to je dobro, jer uvijek imam sliku u glavi prije nego krenem slikati. Onda slijedi puno truda i rada da bi ideja iz glave, preko ruku, došla na platno.
Imaš zaista specifičan stil, kako je on nastao?
Moj stil je, kao i moja prva slika, nastao sasvim slučajno. Krenula sam slikati bez neke ideje, samo sam nabacivala boje na platno. U jednom trenutku sam se odmaknula i shvatila da sam prilično zadovoljna onim što je nastalo.
Kako bi ti opisala svoj stil? Čime najviše voliš stvarati?
Moj je najdraži stil impresionizam, pa i moji radovi idu u tom pravcu. Volim boje, gusti namaz, šarenilo. Ako želite moju viziju svetog Vlaha, ne očekujte sivog starca. Što šareniji, to sam zadovoljnija. Crtam slikarskim špatulama puno više nego kistovima. Kad krenem stvarati sliku, prvo napravim skicu, najčešće ugljenom, zatim slijedi oslikavanje akrilnim temperama. Na faksu sam se zbližila s kiparstvom te upoznala s grafikom u koju sam se ludo zaljubila. Manje mi je drago ulje, ali ne postoji tehnika u kojoj se ne bi okušala.
Koji je tvoj najdraži motiv?
Grad je za mene, kao i za mnoge, nepresušna inspiracija. Priroda općenito zauzima prvo mjesto, a volim slikati i akt. Portreti su mi manje dragi, mislim da mi treba još mnogo prakse da ih dovedem do savršenstva.
Što za tebe slikanje predstavlja?
Likovna je umjetnost za mene jednako važna kao disanje. To je jednostavno način života. Moje su bilježnice uvijek išarane, a ruke su mi uvijek sive od olovke. Najbolje se osjećam kad sam u boji od glave do pete. Čak imam i neke komade odjeće koji su uprljani bojom, ali ja ih još uvijek nosim, jer to je ono tko sam ja zapravo.
Koje su, po tebi, karakteristike dobrog umjetnika?
Mislim da je svaki umjetnik jedinstven na svoj način, i da je svaki poseban. Iz dosadašnjeg iskustva mogu zaključiti da je svaki umjetnik imao neki „okidač“, neku priču koja je utjecala na stvaranje njegovog puta.
Otkrij nam neke svoje želje, koji su tvoji planovi za budućnost?
Za početak, željela bih imati svoj atelje, kako ne bih morala pospremati svaki put nakon rada. Bio bi kreativno neuredan i šaren, jer baš takav treba biti. Svoje sam radove nekoliko puta izlagala s Dubrovačkom udrugom likovnih umjetnika, ali sanjam o samostalnoj izložbi radova.
Što se tiče budućnosti, studiram Likovnu kulturu i likovnu umjetnost, što je zapravo staza za profesora likovne umjetnosti. No, voljela bih se baviti art terapijom, primjerice raditi s djecom s poteškoćama u razvoju ili s osobama sa psihičkim oboljenjima jer smatram da svaka umjetnost, pa tako i likovna, može imati terapijski učinak ako je pozitivno usmjerena.
Andreini su najdraži slikari Pablo Picasso i Vincent van Gogh, a mi ne sumnjamo da će se i njezino ime jednog dana pronaći na popisu poznatih izložbi.
Photo: Valentina Vukoja
