Prošle godine susreli smo se sa zbirkom pripovijetki „Ravno do dna“, a uskoro će nam se u rukama naći i njegov prvi roman „Teorija sjene“, u čijem smo stvaranju imali priliku i sami sudjelovati. Davor Novevski kroz svoje je pripovijetke dao suptilnu kritiku nekim društvenim patologijama i nelogičnostima, ali na negativne komentare nije naišao. Bilo je tu više, kaže, prijateljskih komentara i zezancije, jer njegov je pristup protkan humorom i ironijom.
U moru loših vijesti, mi smo se odlučili fokusirati na ljude koji rade nešto dobro. Davor nam je otkrio neke detalje o svom stvaralaštvu:
Je li Dubrovnik zahvalna pozornica za smještanje radnje romana?
Uz iznimku pripovijetke naslova „Ljubav na tribini“, sve moje pripovijetke kao i roman „Teorija sjene“ smještene su u Dubrovnik ili u Konavle. Smatram da bi svaki pisac trebao pisati o onome što ga okružuje, onome što najbolje poznaje i u tom smislu nekako sam „prisiljen“ koristiti svoj kraj kao kulisu za radnju. Primjerice, koliko god me fascinira američki jug, teško ću u svom romanu autentično prenijeti atmosferu Texasa, Georgie ili Luisiane, a s druge strane, neki američki ili engleski pisac teško će u svom djelu pogoditi ovaj naš mediteranski ugođaj. Dubrovnik je fascinantan grad s mali milijun svojih posebnosti i dosta različitih kuteva iz kojih mu se može pristupiti i kao takav može biti pozornica kako za ljubavne i povijesne romane, tako i za kriminalističke priče ili različite vrste komedije.
Jesu li tvoji likovi stvarni? Je li nekada u tvom životu postojao netko tko bi se mogao identificirati u određenom liku tvojih djela?
Svi likovi su isključivo plod moje mašte iako se u nekim dijelovima pojavljuju i stvarni ljudi, recimo pjevači, sportaši, političari isl., ali oni su tu više kako bi dali kontekst nekom događaju ili pojavi i nemaju utjecaj na radnju. Ipak, u nekima od mojih likova moguće je prepoznati karakteristike ljudi koji me okružuju i često kod izgradnje pojedinog lika pred očima imam konkretnu osobu koju sam upoznao u nekom periodu svog života i nekoliko mi se puta dogodilo da su ljudi uspjeli u nekom od mojih fiktivnih likova prepoznati osobine stvarnog čovjeka iz našeg okruženja.
Kako je došla ideja za projekt crowfundinga? Jesi li zadovoljan rezultatima?
Kad nemaš love, moraš biti kreativan. Prije neka dva-tri mjeseca imao sam gotov rukopis, ali nisam imao ideju kako pokriti sve troškove koje nosi njegovo pretvaranje u ukoričeno izdanje. Tada sam se sjetio jednog starog članka o našem poznatom putopiscu koji je svoju knjigu u potpunosti financirao crowdfundingom i odlučio sam pokušati isto. Na početku sam bio prilično skeptičan i bio bih zadovoljan i s jednim dijelom potrebnog iznosa, ali kada je kampanja zapravo krenula, ugodno sam se iznenadio odazivom i u manje od tjedan dana prikupio sam i više od sto posto željenog iznosa.
Imaš li doba dana ili period u životu kada najviše voliš pisati?
Pišem kad mi je dosadno. Da imam imalo dinamičniji tempo života, vjerojatno ne bih dvije riječi napisao. Bilješke za svoje romane i pripovijetke „hvatam“ u svako doba dana ili noći i kad malo bolje razmislim, većina najboljih ideja mi je na pamet pala negdje između dva i tri sata u noći kada ne bih mogao zaspati, a mozak bi radio sto na sat. Tek kasnije te bilješke prepišem i oblikujem u nekakve smislene rečenice, a to radim kad uhvatim malo slobodnog vremena, najčešće vikendom ili poslijepodne.
Što misliš o kulturi čitanja u društvu u kojem se nalaziš? Što je trenutno najveći neprijatelj knjigama?
Znam da je popularno kukati o tome kako se kultura čitanja negdje zagubila i kako internet i e-knjige „ubijaju“ klasične knjige s čime se djelomično i slažem, ali ne slažem se s rješenjima koja predlažu neki pisci starije generacije. Rješenje po meni nije spašavanje neprofitabilnih tiskara javnim novcem ili subvencioniranje knjiga koje nitko ne čita već prilagođavanje publici i nuđenje knjiga na novim, suvremenijim platformama. Najveći neprijatelj čitanja je nedostatak vremena jer od osobe koja radi osam ili deset sati ne možete očekivati da će, kada dođe doma, uzeti knjigu u ruke i čitati. Vjerojatnije je da će se čovjek nakon napornog dana radije opustiti uz nešto što ne iziskuje nikakav psihofizički napor, recimo neki sitcom ili reality show i to je nešto što u potpunosti razumijem.
Roman Teorija sjene sam po sebi je veliko iznenađenje. Spremaš li nam uskoro još neka iznenađenja?
Imam stvarno hrpu ideja za različite projekte, ali vjerojatnije je da će lijenost opet pobijediti i da jedno barem godinu dana neću ništa konkretno pokretati iako bilješke i generalni nacrti za iduće romane već postoje. Budući da ipak ne mogu dugo bez pisanja, tu i tamo napišem po jednu priču od desetak stranica, ali radnja ovih zadnjih nekoliko je toliko „škakljiva“ da ih vjerojatno neću nikada objaviti, a ako to i napravim, bit će pod pseudonimom. Kukavica sam, priznajem.
Da možeš birati mjesto na kojem bi živio i stvarao, gdje bi to bilo?
Moram priznati da se često uhvatim da razmišljam o tome i na kraju sam shvatio da imam samo dva kriterija kod odabira. Prvi, da je to negdje gdje je većinu godine toplo i drugi, da je more na dohvat ruke. Kuba mi nekako se čini kao idealno mjesto. Na kraju krajeva i Ernest Hemingway, jedan od mojih najdražih pisaca, tamo je proveo svoje posljednje dane pa ako je valjalo jednom od najvećih književnika u povijesti, valjalo bi valjda i jednom anonimnom samoprozvanom piscu.
Roman „Teorija sjene“ uskoro će ugledati svjetlost dana, a vi se pobrinite da dođete do svog primjerka i otkrijete što je to u njemu toliko iznenađujuće.
