Četvrtak. Idem s posla doma. Stiže poruka u grupu na whats app. Eva. ”Razmišljam se da pođem živjeti u Indiju i upišem tečaj za instruktora joge.” Nastane smijeh. ”Što ti sve nećeš izmisliti…” – kaže jedna od prijateljica.
Eva je jedna od mojih boljih prijateljica. Jogom se počela baviti nakon završenog studija jezika i prevođenja u Ljubljani. Vratila se u Dubrovnik i krenula u studio We Du Yoga. Ispočetka, bila je tek usputan polaznik, ali tijekom vremena, njezino se tijelo počelo mijenjati i shvatila je da je joga održava mentalno stabilnom.
Drukčija, ali jednako ambiciozna kao ostale prijateljice, studirala je poslovni magisterij za hotelijerstvo i menadžment u Lucernu u Švicarskoj. Kad bi pogledali njezin životopis, to bi izgledalo ovako: dvije diplome, pet jezika, skoro deset godina radnog iskustva. A tek joj je dvadeset pet…
Dok je studirala, pričala nam je o svojim kolegama. Većina njih dolazila je baš iz Indije. ”Pričali su mi o raznim mjestima i kulturi, te o hrani i jogi. Mene je najviše zanimala joga, premda su mi govorili da bi mi se sama Indija jako svidjela. Ali, nekako nisam ni sama vjerovala u to, koliko god mi je ideja dalekog putovanja i upoznavanja nove kulture bila privlačna.” – prisjetila se. Ali, u Švicarskoj, nije bilo bajno. Predavanja su se održavala tijekom cijeloga dana, a ljudi su bili hladni i zatvoreni. Sve se odvijalo prebrzo, a ona se pomalo gubila u svemu tome.
”Materijalno imam sve. Školovala sam se, putovala sam, ali jednostavno, nisam sretna.” -objašnjavala nam je.
Cijeli taj stres i brzina života u jednoj od najrazvijenijih i najuređenijih zemalja na svijetu gdje skoro da trebaš biti robot da bi mogao opstati, nisu joj nikako odgovarali. Maksimalna organiziranost, život u okvirima gdje je sve unaprijed određeno, i gdje postoje jasna pravilima, gušili su je. Nije osjećala nikakvu slobodu i nije imala vremena za nju.
Svi smo se barem jednom našli u situaciji zvanoj – “gdje sad”. Neki imaju puno više mogućnosti, ali i financijskih sredstava, pa im nije teško brzo pronaći pravo rješenje. Međutim, postoje i oni koji nisu rođeni pod sretnom zvijezdom, pa svoje svijetlo na kraju tunela traže malo duže.
I napokon, nakon završenog studija, Eva svoje svijetlo pronalazi u jogi, koja ju je odvela u daleku Indiju. Mislili smo da neće poći, i tješili se da je to jedna od njenih ludih ideja.
“Kupila sam kartu, u jednom smjeru.”– napisala je. Šok. Kako misliš jedan smjer? Ti se šališ? Zaboga, Eva.
”Prodala sam sve što sam imala, i odlazim.’‘- nastavila je pakirajući ruksak, veličine onog za teretanu.
Ali, kad malo bolje razmislim… Nema smisla ostajati tamo gdje se ne osjećaš dobro.
‘‘Dva tjedna prije putovanja sve je bilo protiv mene. U Zagrebu su mi ukrali torbicu sa svim dokumentima i dva mobitela, financijska konstrukcija se urušila i počeli su negativni komentari na putovanje. U jednom trenutku sam i sama počela sumnjati u sebe i preispitivati se jesam li spremna, ali nešto me guralo naprijed.” – prepričala nam je kad je uhvatila signal.
Zanimljivo je to da nakon Švicarske, koja je poznata po urednosti i higijeni, i gdje je bila jedna od cura na visokoj nozi, otišla u Indiju, gdje krave slobodno šetaju po cesti, gdje vlada totalni kaos i gdje je higijena, kakvu mi poznajemo, nepoznat pojam.
” Rekli su mi da Indiju ili voliš ili ne voliš. Kad sam došla, nisam znala kako se osjećam, ili možda nisam mogla vjerovati da je osjećaj bio kao da sam došla doma. Tek sam kasnije shvatila da sam zapravo osjetila mir i tišinu u glavi.” – poslala je poruku na whats app.
Bila sam tako sretna. Obuzele su me emocije. Otvorila je svoje srce novom svijetu i počela upijati pozitivnu energiju.
Pošla je u Rishikesh. Iskreno, nisam znala ništa o tom gradu pa sam ga malo istražila. Pročitala sam da je to mjesto centar Rishija, odnosno svetih ljudi, poznato po centrima za jogu i meditaciju, a gdje rijeka Ganges liječi i donosi mir.
”Na njenim sam obalama konačno krenula meditirati, pisati dnevnik i jednostavno disati. Pustila sam sve probleme i brige da ih odnese rijeka, i oprostila sebi za sve što si prije nisam mogla.’‘ – objasnila nam je Eva.
”Konačno sam se riješila nesanice od koje sam patila od trećeg razreda srednje škole. Čitam, pišem i provodim dosta vremena sama sa sobom, a da sam pritom, sretna i mirna. Trudim se ne zamarati glupostima i gledati samo naprijed. Želja mi je pronaći svoj mir i to je ono na čemu trenutno radim. Korak, po korak. Borba je svaki dan, ali trudim se izbjeći sve negativno, odnosno pretvoriti to u pozitivno. Da bismo bili sretni trebamo prihvatiti stvari onakve kakve one jesu, a najprije trebamo zavoljeti sebe. To mi je uvijek bilo najteže. Ali, smatram da sam uspjela, jer nisam ni sanjala da ću dogurati do tu, gdje zapravo pripadam. ” – nastavila je, dajući nam savjete.
”Što ti je najljepše što si doživjela?” – pitala sam je.
‘‘Trenutačno se nalazim u Nepalu, gdje volontiram u sirotištu. Odsjedam kod obitelji koja surađuje s volonterskom organizacijom već petnaestu godinu. Prvi dan kad sam došla, upoznala sam se s cijelom obitelji koji mi je poželjela dobrodošlicu i poručila da žele da se osjećam kao kod kuće. A to su i dokazali na staru godinu. Sjedila sam u sobi, pričala na telefon s prijateljima iz hrvatske i uhvatila me nostalgija. U tom trenutku mi je u sobu ušla majka obitelji, jer je čula promjenu u mom glasu. Sjela je kraj mene i pitala me jeli sve uredu, objasnila da je tu za mene i da me doživljava kao svoju kćer. Ja sam tu samo šest dana, a ona osjeća moje emocije. Za večeru su me iznenadili i pripremili mi kokoš za moju novu godinu. Ovdje se meso jede samo kad su posebne prigode, a njihova nova godina se slavi krajem trećeg mjeseca, jer je kod njih 2074.godina. Mislim da mi je to bio najljepši doček, negdje u selu, kojem jedva znam ime i s ljudima koje jedva poznajem.” – odgovorila je.
Je li zaista potrebno otići od svega da pronađemo svoj unutarnji mir? Jesmo li stvarno sretni ili smo odlučili prihvatiti stvari onakve kakve jesu? Nije pitanje ni vjere, ni kulture, nego kakav si čovjek. A smatram da je, ipak, najbitnije biti čovjek i otvoriti svoje srce drugim ljudima.
