Današnji užurbani način življenja odveo nas je daleko od onog tradicionalnog. Razvijenost tehnologije nametnula je nepoželjan životni ritam kojeg je jako teško pratiti, ali i održavati. Većina ljudi svoje slobodno vrijeme provodi na mobitelima, tabletima i računalima, dok nekolicina njih radije odlazi u prirodu. Međutim, postoje i oni koji su hobi pronašli u tradiciji, kao i naš sugrađanin Mladen Mitić, koji je svoj hobi brodomaketara pretvorio u posao.
Brodomaketarstvo ili izrada maketa brodova, jako je stara djelatnost. Još od davnina pobuđivala je ljudsku pažnju, čak i više nego izrada ostalih minijatura. Tome u prilog svakako ide i naš grad – Dubrovnik, koji je poznat po bogatoj pomorskoj tradiciji.
Gospar Mladen svoju priču započinje još kao razigrani dječak. Trčeći po gradskim parkovima, gulio je borovu koru, prelamao je kamenom te od nje izrađivao malene barčice koje su mu služile za igru. Upisom u pomorsko-tehničku školu, na red su došle ozbiljnije makete. Ističe kako je znao za vrijeme nastave izrađivati kojekakve figurice, te se prisjeća situacije kada je rezbario glavu koja stoji na provi broda. Naime, jedan od tadašnjih najstrožih profesora uhvatio ga je kako se zabavlja s nečim u zadnjoj klupi i pozvao ga da dođe ispred njega i donese mu to. Kaže da je profesor sigurno promislio kako čita neki strip ili nešto slično, no kada je došao ispred njega i pokazao mu svoju figuricu – profesor je ostao bez teksta. Nije se zaderao na njega, nije ga kaznio, samo ga je zamolio da takve stvari više ne radi za vrijeme nastave, što je bio znak da zaista radi nešto kvalitetno.
Kao aktivni glazbenik, tijekom rata počinje s izradom kutija za zvučnike kojih u to vrijeme nije bilo za kupiti. Naručivao bi zvučnike iz Amerike ili Engleske, a kutije bi sam izrađivao. Prepoznali su to mnogi njegovi kolege, pa su ih i oni poželjeli. Međutim, opće je poznato da je lakše pokupiti tuđu ideju, pa su pojedinci počeli s kopiranjem. Tada je shvatio da treba biti inovativniji, te odlazi korak dalje. Odlučio se na vanjski dizajn kutije, te ih je oblagao materijalom sličnim kao tapit. Okove, mreže i sve ostale detalje koji čine kutiju lijepom, naručivao je iz Engleske.
Zanimljivo je da se neko vrijeme bavio i kožnom galanterijom. Koža je tada dolazila samo u oker i crnoj boji, a u svijetu su bili moderni kožni remeni i torbice u bojama. Razmišljajući kako doći do boje, krenuo je izvoditi eksperimente, a do rezultata dolazi miješajući boju za jaja u etilnom alkoholu. Svoj prvi remen u boji darovao je tadašnjoj curi, koja je privukla pažnju i osigurala mu posao.
Zadnjih 30 godina, svoju kreativnost usmjerio je svojoj prvoj ljubavi – brodomaketarstvu. Sudjelovao je na svim natjecanjima i uglavnom odlazio kao pobjednik. U međuvremenu je postao sudac, ali i predsjednik Hrvatskog saveza brodomaketara.
Na natjecanjima svaki maketar prilaže svoju maketu i potvrđuje svoj status u dotičnom društvu. To je poželjno iz više razloga, najviše radi stjecanja iskustva, ali i radi predodžbe svog znanja i kreativnosti. Preporučuje svakom maketaru da barem jednom u životu posjeti neko svjetsko natjecanje, jer njega i dan danas ostavljaju bez teksta.
Prisjeća se velike brodomaketarske izložbe u Dubrovniku 2006.godine, o kojoj i danas svi pričaju. Izložba je organizirana u tvrđavi Revelin, natjecatelji su bili smješteni po najboljih hotelima u srcu sezone, a cijelu izložbu otvorio je tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić, koji je i sam veliki ljubitelj i kolekcionar maketa brodova.
Osnovao je Udrugu i otvorio brodomaketarsku radionicu za mlade, te aktivno surađuje sa Tehničkom kulturom. Priznaje da je danas teško animirati djecu koja su navikla na modernu tehnologiju i na momentalni rezultat.
„Imam jednog mladića koji je jako zavolio maketarstvo, a istovremeno trenira u Juga i postiže odlične rezultate sa svojom ekipom. Slučajno se dogodilo, da su maketarstvo i trening u istom vremenu, a on se želi odlučiti za maketarstvo.“ – smije se.
Ovaj posao iziskuje dosta strpljenja i volje, a bez ljubavi nema ni rezultata. No, ono što je bitno je da slušamo vlastito srce i, kako Mitić navodi, da nam je želja veća od ‘zatvorenih vrata’, jer, tko zna gdje će nas život odvesti! 🙂
