Ljeto je, sredina kolovoza. U hladu ugodnih 40 stupnjeva. Na taracu restorana dolazi dvoje gostiju koje sam posluživala i prethodnih par dana. Par, rekla bih. Sasvim običan par. Samo što će njih ljudi odmah primijetiti, za razliku od svih ostalih parova. Ona ima ljubičastu kosu i malo je bucmastija, a on od koljena prema dolje nema nogu, već hoda uz pomoć proteze.
Nabacim osmijeh i prilazim njihovom stolu uzeti narudžbu. Dok sam se udaljavala od stola, primijetim njegovo negodovanje. Na moje pitanje je li sve u redu, on odgovara potvrdno.
Po završetku smjene susrećem ih na Stradunu. Pozivaju me da popijem kavu s njima. Inzistiraju, pa pristanem.
Ona se zove Amy, on je John. Ovo dvoje dvadesetpetogodišnjaka u Dubrovnik je došlo prije nekoliko dana sa samo jednom namjerom – žele se vjenčati. S njima je došlo i dvoje prijatelja koji će biti vjenčani kumovi.
„A obitelj?“ pitam. John maše glavom.
„Ne trebaju nam“, kaže.
Amy ima neku bolest kojoj nisam zapamtila ime, ali koja je uzrok da ona nema tijelo modela s naslovnice časopisa. Johna je upoznala u srednjoj školi. Nakon godinu dana njihove veze, on je doživio prometnu nesreću s motorom, u kojoj je izgubio desnu nogu. Amy se odmah ubacuje i govori kako joj nikad nije palo na pamet da ga ostavi.
„Pa izgubio je nogu, nije izgubio srce“, kaže kroz smijeh.
Njihovi su roditelji od prvog dana protiv njihove veze. Amy kaže da se u društvu svoje sestre koja izgleda kao manekenka uvijek osjećala manje vrijedno. Osim toga, uvijek su bili protiv Johna jer su govorili da je on „ludi umjetnik“, da su njegove slike „brčkarije“ i da s njim nikad neće biti sretna.
John se posvađao sa svojim ocem jer mu je on rekao da Amy nije žena za njega. Grubo je naglasio da to što je izgubio nogu, ne znači da je izgubio oči i da on može pronaći djevojku koja je puno bolja. John mi kaže da se još uvijek nije rodila bolja žena od Amy.
„Kada se ujutro probudim tužan, ona će učiniti sve da me oraspoloži. Ustane iz kreveta i onda pravi palačinke u obliku životinjica kako bih se ja nasmijao. Nikad mi ne dozvoljava da odustanem. Ljuti se na mene kad ljeti oblačim duge hlače pokušavajući sakriti protezu.“
„Istina“, ubacuje se Amy, „a on se ljuti na mene kad ja naručim salatu ili nešto lagano za ručak. Zato smo se i danas porječkali u restoranu. John kaže da ljubav nije slijepa, samo je dovoljno pametna da zna što je bitno za njen opstanak, a što nije.“
Amy odlazi naručiti još jednu limunadu, a John me pita koja su najljepša mjesta u Dubrovniku koja moraju vidjeti. Želi da joj ovo putovanje bude nezaboravno, kaže. Ako je ona sretna, i on je.
Na rastanku ih upitam koriste li neku društvenu mrežu preko koje bismo mogli ostati u kontaktu.
„Ništa“, kaže John. „Želim da me pamti Amy, a ne neki Instagram followeri.“
A Vi? Po čemu će Vas pamtiti? I za koga biste željeli da Vas pamti?
