Volim Valentinovo. Sjećam se još iz vrtića, da se za Valentinovo anonimno, premda se jasno davalo do znanja tko se kome sviđa, ostavljalo poklone svojim simpatijama u ormarićima. Prvo su dječaci ostavljali curicama, a potom one njima. Imala sam simpatiju, zvao se Maro i od njega se, naravno, očekivalo da mi kupi nešto za Valentinovo. Tad su bile moderne plastične „tečice“ za kuhanje i svaka curica koja ih je imala, imala je viziju sebe kao vrsne domaćice koja kuha, ne samo svojoj obitelji, nego vjerojatno cijelom susjedstvu. I ja sam ih dobila. Još su bile i roze. Nisam mogla dočekati trenutak da ih otvorim. Danas se pokazalo, da sam se vjerojatno toliko nakuhala „magle“ u djetinjstvu da sam danas izgubila volju.

curica i dečko

Međutim, iza velikog poklona, bio je i još jedan manji. Bio je to plastični prsten, od druge simpatije, Ivana, koji je stajao sa strane i čekao svoj red kad ću ga isprobati. Krenula sam ga stavljati na prst, no on je puknuo. Nisam znala što bi. Brzo sam ga skinula, bacila duboko u ormarić, uzela svoje tećice i krenula se igrati s njima. Od uzbuđenja nisam ni promislila kako će se Ivan osjećati. Došlo je četiri sata popodne, vrijeme kad roditelji dolaze po nas. Prilazi mi Ivanov tata i pita me gdje mi je prsten. „Prsten? Ovaj…koji prsten?“ – zbunjeno odgovaram, smišljajući najbržu laž. Uhvatio me nespremnu. „Pa prsten, koji ti je Ivan poklonio.“ – jasno mi daje do znanja. Ma čovječe, znam o kojem prstenu govoriš, nego ne znam što da te slažem. Krenem polako prema ormariću, sigurna da ću smisliti nešto. „Ovaj…mislim da sam ga ostavila u ormariću…“ – odgovaram, i promatram krajičkom oka kako me prate. Dolazim do ormarića, otvaram ga polako, srce mi lupa sto na sat… „Aaaa, moj prsten“ krenem plakat, „netko mi ga je slomio!“ U tom trenutku, dolazi moja mama, kao poziv u pomoć! Potrčim prema mami, plačući i vičući „Mama, netko mi je slomio prsten!“ Mama ko’ mama. Jako me zagrli, i objasni da će sve biti uredu. Zatim priđe Ivanu, zagrli ga i reče: „Ljubavi, bitna je namjera.“ Mojoj mami je bilo teško odoljeti, a danas još teže. Čak je i Ivan u tom trenutku prestao plakat.

mala slatka

Jedna sam od onih koje vjeruju u bajke, pa tako znam da će se jednom pojaviti princ na bijelom konju i pronaći moju izgubljenu cipelicu iz Revelina. Ali, do tada, Valentinovo za mene ima drugo značenje. Na taj dan se rodila moja posebna prijateljica, Antea. Posebna je zato što nitko od Vas sigurno nema ni sličnu prijateljicu. Najglasnija je, a ima najmekše srce. Osoba koja pamti svaku našu i najmanju želju, a već sutra nas to čeka na kavi (nekad ovisi o shippingu). Ona koja nas čuva pod staklenim zvoncem, i ne dopušta da nam padne ni jedna dlaka s glave. Nema izljeve ljubavi, ali iz dana u dan to pokazuje. Ove godine me za Valentinovo vodi na moju omiljenu, Doris Dragović u Zadar. I što da Vam više rečem?

Volim te Lule, volim te Peja, volim te Romi i volim Valentinovo.

friendship love