VOLIM TE: I ostale zamke razmaženosti

1381
beba

Iz nekog nepoznatog razloga, s majčinstvom dolazi i hrpa besplatnih savjeta.
Za koje ne pitaš.
Koje ne tražiš.
Često od ljudi koje i ne poznaješ.
Na neke se smješkaš i klimaš glavom jer te mater tako odgojila, nekada kolutaš očima u nadi da se neće primjetiti a nekada u nadi da hoće. Pa će prestati.
Nekada ti se lijepo zacrni pred očima pa bi svašta da kažeš ali od silne ljutnje i nevjerice se misli nepovezano roje glavom i na kraju ne uradiš ništa osim što odeš. Kasnije se ljutiš sama na sebe što nisi rekla bar nešto. A zapravo si najbolje napravila – otišla bez riječi.
Kao ja kad mi je nepoznata gospođa odlučila objasniti da nimalo ne valja što sam svoga sina toliko razmazila. Da je curica, pa hajde – ali tako muško dijete maziti i govoriti mu “volim te” – pa ko je dobra od toga vidio?
Presjeklo me. Nisam se snašla. Nisam znala šta bih joj rekla prvo. Odakle bih počela.
Da odgajamo djecu, mušku posebno, da budu jaka, nikada ne plaču jer curice imaju ekskluzivno pravo na suze, muškarci na udarce – to što sutra baš ti udarci donose baš te suze, koga briga? Da odgajamo sinove s rečenicom – neka, mama će, nesposobne za najjednostavnije stvari, da ne kažem i normalne odnose?
Da štedimo s zagrljajima kako bi ih ojačali? Ne ljubimo ih mahnito I sve dok nam ne dođe slabo samo zato jer dječaci? I ne govorimo “Volim te” jer sutra bi oni to mogli negdje izgovoriti na glas…

Možda je do mene.
Ja sam ona koja ga svaki dan drži u naručju sve dok sam ne pobjegne. Kad ga ščepam – ne puštam dok skoro ne zaplače, iznerviran količinom poljubaca koje nije tražio. Ona koja jedva suspregne suze kad me vidi na vratima vrtića i zagrli onim malim ručicama. Ja sam ona koja ga noću usnulog i mirisnog prebaci iz krevetića k sebi, da je bliže.
I tako ću sve dok mogu. Sve dok mi dozvoljava. Sve dok vidim da je sretan i nasmijan. Da maše svima redom i šalje poljupce. Sve dok na prve taktove muzike diže ručice i pleše, plesat ću i ja s njim, gdje god bili.
Jer sutra ga život neće maziti. Osjetit će strašnu ruku nepravde, strah od novog dana i tešku gorčinu tuđih riječi. Krit će suze od mene i neće pristajati na moje krilo.
Zato ga volim danas najbolje što mogu. I učim da i sam kaže volim te. Grlim ga do straha da će nam zagrljaji početi pucketati. Mazim dok ne zaspi. I dok gledamo crtiće. Plešemo i uz muziku s reklama.
Je li zbog toga razmažen?
Možda.
Svaki put kad ga pogledam – vidim sreću.
Vidim malo sebe u njegovim pokretima. Vidim njegovog tatu. Vidim sretno dijete.
Vidim sretno dijete koje voli da se grli.
Ako tako izgleda razmaženost – onda sam kriva. Po svim točkama optužnice.

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com