Dijeli nas samo nekoliko dana do Božića, jednog od svima najdražih dana na kalendaru, bez obzira na vjerske poglede. Blagdansko vrijeme, sretno je vrijeme za sve, jer skraćuje nam dugu, tmurnu i hladnu zimu. Lampice, ukrasi, puni stolovi pred adventskim kućicama i mirisi delicija pretvorili su naš Grad u pravu zimsku bajku. Projekt zimskog festivala je svake godine sve ambiciozniji, a Last Christmas opet svira u svakoj butizi. I svake godine posao cvate. Bilo da poželite kupiti novi par cipela, mikrovalnu na sniženju, parfem za voljenu osobu ili ukrase za bor, sigurna sam da se nećete morati previše pomučiti da ih pronađete na sniženju.
I zaista, super je uživati u lijepo okićenim izlozima… sve dok ne zaboravimo trošiti!
Što se dogodilo s vremenom u kojem je Božić značio miris maminih kolača, danonoćno prigovaranje na miris bakalara, kolendavanje na Badnji dan (ne zbog 200 kuna koje bi skupili tuleći po svim vratima na Pločama, već zbog druženja s djecom iz susjedstva), priče o malom Isusu i filmski maraton na televiziji (onaj za čije smo snimanje unaprijed pripremili prazne kazete) ?
Jednom sam pitala tatu zašto nikad ne kupujemo nove ukrase za bor, i zašto je svake godine, ista, stara kuglica (čak i ona napukla) na svome mjestu. Nerviralo me kad su djevojčice iz razreda pričale kako je, u njih doma, ove godine bor u zlatnoj ili rozoj boji (ovisno o tome što je u modi), a mi smo baš svake godine, k’o za inat, imali one starinske, krhke kuglice.
“Znaš, ovo je moj najdraži ukras za bor.” – rekao je tata, i pokazao mi malog tamno-zlatnog, kartonskog praščića.
“TO?!? Ma daj, molim te! Ne može ti kartonska svinja bez repa biti najdraži ukras! ” – Nasmijala sam se.
“Vidiš, unutra je nekad bila čokolada. Pape mi ga je poklonio kad sam bio mali, a on je prašćića dobio od svog oca. Unutra je davno bila čokolada, a omot se sačuvao, spojio koncem i svake godine, od tad, stavljamo prašćića na bor, vidiš, tu, u desni kantun.” pokazao je i nastavio : “Važniji mi je taj ukras od svih drugih.”
Trudila sam se shvatiti, i povezati to s tim što mi baš svake godine imamo jednako ukrašen bor, sa svakom kuglicom na istom mjestu, ali ništa mi nije bilo jasno.
Tek sam puno godina iza shvatila, da je taj ukras, taj omot davno pojedenog slatkiša, za tatu, bio puno više od ukrasa. Bio je njegova uspomena na djetinjstvo, sjećanje na nekoga tko nije više s nama, na njegovog oca, na mog djeda, kojeg nažalost, nikad nisam imala prilike upoznati. Za njega je to bio simbol Božića. Onog dobrog, starog Božića, čiji se sjaj ne može kupiti u Konzumu za 9,99.
Da sam tad znala ono što znam danas, nikad ne bih poželjela kičasti zlatni ili rozi bor svojih školskih prijateljica. Da, naš bor nije bio glamurozan, ali baš svaka, generacijama čuvana kuglica, imala je svoju priču.
Poput najsvetijeg stakla, krhki ukrasi su se, tek na Badnji dan, lagano i oprezno vadili iz pamuka u kojem su bili čuvani, a njihove originalne, tko zna koliko godina stare kartonske kutije još su izgledale prilično očuvano. Ponekad bi se neka od kuglica slomila, pa bi je zamijenili novom. Jednom novom kuglicom, ne cijelim setom. Obilje na blagdanskom stolu bilo nam je posebnije, jer ga u tim godinama, prije turizma kakvog poznajemo danas – nije bilo. I tko od nas uopće pamti sve poklone koje smo kao djeca pronašli ispod bora? Pamte se neke druge stvari.
Unatoč tim pravim, gotovo opipljivim božićnim uspomenama, koje većina nas ima, svake godine, bez greške, tumaramo trgovačkim centrima i trpamo kolica, u nadi da ćemo duh Božića pronaći na popustu omiljene trgovine. Već je postao tradicionalan taj potrošački igrokaz, u kojemu upravo mi igramo glavnu ulogu. I u njemu ništa nije slučajno. Od djeda koji svojim toplim i lagano promuklim glasom čita tekst božićne reklame na televiziji, purice koja se na toj istoj reklami puši na dekadentno uređenoj trpezi, nasmijanim dječjim licima, i fejk mame koja u ključnom trenutku izviruje iz kuhinje dok u rukama donosi – još hrane. Jer baš je to ono što nam treba i baš je to ono što smo zaboravili kupiti. Nisam iznimka, i nije me sram priznati da se redovno raspekmezim baš na te božićne reklame iako sam itekako svjesna da ekipa iz marketinga igra na na kartu emocija i da nam upravo pomoću tih umjetno proizvedenih i “plastičnih” osjećaja, prodaje – ama baš sve.
I dok nas uvjeravaju da na doček Nove ne možemo u istoj haljini kao lani, pitam se kakve veze sve to ima s onom iskonskom, nekomercijalnom porukom Božića? Zar nije zamisao Božića nešto dijametralno suprotno? Kakve veze nagovještaj novog života u svima nama ima s mahnitim šopingom i prejedanjem?
Svakog prosinca u Hrvatskoj se potroši (i krajem siječnja zažali) gotovo 10 milijardi kuna. I sve to, u svijetu, u kojem ljudi, koji svaki dan neprimjetno prolaze pokraj nas, nemaju čime platiti grijanje, a kamo li što staviti na obiteljski stol.
Nisam pretjerano oduševljena humanitarnim akcijama koje se svake godine održavaju u isto vrijeme, jer dođu kao flaster našoj nemirnoj savjesti, no ipak pozdravljam svaku težnju da se pomogne onima čiji najveći problem nije na koji domjenak otići, i kakve kuglice staviti na bor.
Ponekad su tek osmijeh i lijepa riječ dovoljni da prenesu onaj pravi pravcati, originalni duh Božića, a one vrijednosti, koje smo zakopali duboko u svoje biće, dovoljne su da uljepšaju nečiji život. Jer kako kaže ona stara: “Gdje ima ljubavi, nijedno zlo ne šteti. Gdje nema ljubavi, nijedno dobro ne koristi.”.
Mi doma, još uvijek kitimo bor onim istim kuglicama s početka priče, i to ne samo zato što je vintage ove godine u modi.
Cover Photo : Dubravko Lenert
