Vjerujem da svatko tko se bavi pisanjem kao profesijom pamti dan kad je otkrio svoj dar, sklonost ili želju da pisanom riječju stvara male svjetove u koje uvlači one koji čitaju ili slušaju. Za mene je to bilo u četvrtom razredu osnovne škole na satu hrvatskog jezika. Kao da je bilo jučer.
Sjedila sam u drugoj klupi u redu do prozora, u Osnovnoj školi Centar. Uvijek do tad, za mene je pisanje sastavaka bilo stresno skoro kao i test iz matematike koja je i dan danas moja slaba točka. Ali tog dana, tog sata i te minute, zaboravila sam na sve školske forme, učiteljičinu crvenu kemijsku, gramatiku i pravopis. Morali smo pisati o nadolazećem blagdanu Svetog Vlaha. Napokon sam bila na svom terenu. Tema mi je bila toliko bliska da jednostavno nije bilo prostora da se opterećujem . Uzela sam olovku u ruku, i samo pisala. Riječi su same klizile po papiru, vrijeme je stalo, a kad je zvono označilo kraj školskog sata povikala sam “Neeee još, trebam još vremena!!” Učiteljica je imala razumijevanja i dopustila mi je da pišem sve dok ne završim. Rezultat je bio moj prvi pravi sastavak, ocijenjen s “odličan (5)” a učiteljica ga je sutra dan pročitala pred cijelim razredom. Nedugo nakon toga, dobila sam priliku da ga pročitam i na školskoj priredbi. Koliko god se to čini trivijalno danas, u svijetu jedne desetogodišnje djevojčice to je bilo najveće dostignuće i najveća čast ikad! Ne sjećam se više što je pisalo u sastavku, ali znam da je odredio moj životni poziv.
Iskrenost i Sloboda su ono što autoru daje krila da odleti u neke sasvim nove svjetove, i da vas, čitatelje, odvede na to putovanje sa sobom. A upravo tu Slobodu, igrom slučaja, meni je dao sastavak o Svetom Vlahu, parcu koji je, nama Dubrovčanima, prije svega upravo simbol Slobode.
Festa Svetog Vlaha u mom kalendaru oduvijek ima zaista posebno značenje. Prve uspomene vežem uz miris šporkih makarula koje mama tradicionalno priprema na taj dan, gumene bombone i balone na helij koji bi mi na sajmu u Lazaretima kupovali tata i none, buđenje uz pucnjeve trombunjera koji me još uvijek, bez greške, dočekaju nespremnom… Podizanje barjaka, puštanje bijelih golubica dan prije, na Kandeloru, grličanje…i kao kruna svega, svečano jutro na Stradunu; rijeka ljudi u procesiji, festanjuli, barjaktari, nošnje… Teško je opisati atmosferu koja vlada u Gradu na taj dan, i ako niste lokalac vjerujem da su vam neki od ovih pojmova potpuno strani…No, snažne emocije kao što su ponos, dostojanstvo i ljubav prema Slobodi pričaju univerzalnim jezikom.
Što je Libertas (Sloboda) za Dubrovčane?
Baš kao u Dubrovačkoj republici, ta latinska riječ i danas je slogan i simbol Dubrovnika. “Sloboda, koju nam višnji Bog je do” odavno je ušla je sve pore ovog grada. Mislim da ne postoji suvremeni grad u kojem je riječ “libertas” korištenija. Tako danas u Dubrovniku ime Libertas koriste svi; hoteli, autobusni prijevoznici, moto-klub, kino, zborovi, firme… Marketinški gledano, s Libertasom u imenu ne možete proći loše u gradu u kojem je ta riječ toliko duboko ukorijenjena u ljudsku svijest. No, Sloboda je za nas ipak mnogo, mnogo više od riječi. Ona je sastavni dio odgoja i mentaliteta u Dubrovniku. Gdje početi? Dubrovački pjesnik Ivan Gundulić opjevao je najljepše u dobro poznatoj himni slobodi “O lijepa, o draga o slatka Slobodo…” Malo tko se neće naježiti na skladbu koju je za Gundulićevu himnu napisao Jakov Gotovac. Ali nije samo Gundulić znao da je Sloboda zaista nešto što se ne prodaje čak ni za sve ljudske živote. Ako odete na tvrđavu Lovrijenac, pronaći ćete natpis “Non bene pro toto libertas venditur auro”, što u prijevodu znači “Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato”. I zaista, na ponos nam je činjenica da je Dubrovačka Republika ukinula ropstvo među prvim republikama na svijetu, davne 1418. godine. Danas se dubrovački ponos i ljubav prema Slobodi možda najviše osjeti prilikom otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, kad se zastava Dubrovačke republike sa sloganom “Libertas” časno podiže na Orlandov stup. Dubrovnik je grad koji pamti žrtvu, grad koji zna što znači živjeti bez Slobode i boriti se za istu do zadnjeg atoma snage. Baš zato se ta riječ tako često povezuje uz našeg zaštitnika, zastupnika i “odvjetnika” Svetog Vlaha.
Tko je za Dubrovčane Sveti Vlaho?
Legenda kaže da je Sveti Vlaho 971. spasio Dubrovnik od Mletaka. Jedne hladne zimske noći, mletački ratni brodovi okružili su drevni grad. Njihovi špijuni, preodjeveni u mornare pažljivo su motrili Grad i njegovu obranu; brojali su čuvare, strijelce i topove. Kad su napravili precizne bilješke, slobodno su ušli u grad pod izlikom da nabavljaju namirnice za nastavak putovanja prema Istoku. Ali iako su imali dobar plan, promakla im je jedna jako važna stvar. Nisu znali da ih netko promatra. Trećeg veljače 971. jedan od lokalnih svećenika iznenadio se kad je našao otvorena vrata svoje crkve Svetog Stjepana. Bojažljivo je ušao u crkvu, a u njoj je zatekao starca u biskupskom ruhu. Biskup je upozorio svećenika da Mlečani planiraju napad na Dubrovnik i da hitno obavijesti gradske oce o njihovom zlokobnom planu. Svećenik ga je gledao u čudu, a kad ga je pitao za ime, biskup je odgovorio “ Vlaho”.
Svećenik je poruku shvatio ozbiljno, te obavijestio gradsku upravu. Udvostručili su broj stražara na zidinama, vrata Grada bila su zatvorena, a mjere sigurnosti bile su podignute na najvišu razinu. Mlečani su uvidjeli da im je plan razotkriven i da je Dubrovnik spreman za obranu. Podigli su svoja sidra i otišli svojim putem. Dubrovnik se spasio. U čast svojem zaštitniku Svetom Vlahu već sljedeće godine obilježen je dan koji je za bezvremenski Dubrovnik značio Slobodu.
Postoji još puno legendi vezanih za Svetog Vlaha, liječnika, mučenika i prognanika. Osim što se u starim zapisima na više mjesta može pronaći da je mogao pričati sa životinjama, možda je najljepša legenda o djetetu kojem je zapela velika kost u grlu koju nitko nije mogao izvaditi. Sveti Vlaho je primio očajnu majku i njenog sina jedinca te molitvom i znakom križa odstranio kost iz grla dječaka. Tako dolazimo do obreda grličanja u kojem se svake godine, oko blagdana Sv. Vlaha po crkvama dijeli blagoslov grla.
Sveti Vlaho ili Sveti Blaž (Sanctus Blasius) rođen je u Maloj Armeniji kojom je tad upravljao Rim. U to vrijeme kao i drugi mnogobrojni kršćani progonjen je sve do smrti, a ubijen je oko 317.godine odrubljivanjem glave. Njegovi posmrtni ostatci, relikvije, vraćene su u Dubrovnik, grad u kojem ćete sigurno zamijetiti mnogobrojne kipove posvećene parcu i gradu kojeg kroz stoljeća, baš poput pravog zaštitnika drži na ruci. Možda najljepši spomenik Svetom Vlahu je istoimena crkva, centralna građevina u staroj jezgri grada, koja s pravom nosi epitet jedne od najljepših na ovim prostorima.
Ovo je samo početak. Priča o Festi Svetog Vlaha toliko je duga da su o njoj napisane mnogobrojne knjige, a mi na Go Dubrovniku odlučili smo joj posvetiti dovoljno prostora. Što smo vam sve pripremili otkrit ćete sljedećih dana.
Fotografije : Arhiva, Historical Images of Dubrovnik, Fabijan Drnas, Dubravko Lenert.
