U srednjoj školi moja najbolja prijateljica bila je Katica. Katica je bila odlična učenica, ugodna u razgovoru, inteligentna i načitana. Od nje su svi imali velika očekivanja. Kad se govorilo o upisu fakulteta, nije bila sigurna želi li na arhitekturu, stomatologiju, pravo…
Iste godine kad smo maturirali, Katici je umrla baba i ostavila joj stan. Nedavno sam je srela.
„Što je s faksom?“ pitam, onako usput.
„Kojim faksom? Pa ja ti afitavam!“
Pričalo se o tom nekom Marku, vrsni sportaš sa blistavom karijerom ispred sebe. Čula sam da je jedno jutro na treningu udario glavom, odusto od poziva, otišo u banku, digo kredit i kupio kuću na Konalu. Ubacio je u kuću dvaes kreveta i trines pomoćnih ležajeva, i okrenuo pare.
Vidio onda i njegov susjed Đivo kako je Marku krenulo , pa prodo auto, barku, dio zemlje i ženu, kupio garažu, ubacio u nju dva kreveta i jedan kauč i slike „apartmana“ stavio na Booking.
Kad sam naglas izrekla želju da i ja upišem faks, svi su me gledali ko da nisam normalna.
„Šta ćeš ti na pravu? Jesi pukla? Ima ti mater apartmane, ne bi da ti je potreba…“
Upoznam zgodnog lika u subotu za šankom u Revelina, i najbolje od svega, on živi sam. Pozvao bi me doma, kaže, ali je prošo prvi četvrtog. Sad se stan iznamljuje, a on se vratio u garažu kod svojih. Nije baš nešto uređeno, ali nema vlage, kaže. Planira opiturat na jesen, pa će i on afitat, kad krene iduća sezona. Ne zna đe će onda živit “ ali gle, hehe, to je zlatna koka, hehe.”
Nekadašnje su se ambicije, želje i snovi pretvorili u kalvariju zvanu apartmanizacija.
Čemu diploma, imaš ležajeve!
Ako se diploma i dohvati, onda se uokviri i objesi u jednu od smještajnih jedinica. Nek se zna ko si i odakle dolaziš! Najveća je sreća kad se neko u kući odluči ženiti jer carstvo se širi. A koliko ti tek pribora za jelo regalaju? Nakon svadbe se, naravno, ide u podstanare, jer tko je još vidio živjeti u vlastitom stanu?! Pogotovo ako na tvom kauču pola ljeta mogu provesti svi oni ljudi koji ostavljaju čašice od jogurta po stanu i nose sandale i bječve. Rugali smo se sandalama i bječvama dok nam nisu počeli gurati šušku pod nos. Onda smo ih nazvali modernima.
U podstanarima nije loše, ali stanova ima samo do ljeta. Ne isplati se imat postanare. Ali ti si pobijedio sistem, i kupio kuću na Ivanici i “isplatio je u dvije sezone”. Nije ti daleko i ti sigurno nećeš upast u gužvu ujutro do posla. Ne, ne. Ti doručkuješ u jedanes ura, a u Grad ideš samo kad se moraš izderat na one iz Agencije jer su ti opet ostavili “rupu” od dva dana u booking kalendaru.
Kad su mi nabrajali što bih sve mogla postići u životu, nitko mi nije spomenuo mijenjanje posteljine i zvjezdice. Đe da to uopće navedem u životopisu?
Life goals? Doček i ispraćaj gostiju, na jesen tradicionalno Tajland.
Zanimanje? Dubrovački superheroj, Apartmen ilitiga – Apartmanlija.
Photo: unsplash.com
