Sjedim na Vojnoviću i pijem prvu jutarnju. Stol do mene sjede tri sinjorine, dosta mlađe od mene. Na stolu su laptopi, kreditne kartice, naručuje se online na veliko i tiho pričaju. Kuriozna kakva jesam, iskrivim vrat ne bih li saznala o čemu se radi i đe će to one. Da ne planiraju možda napad na Grad? Nešto se pomno priprema, a niti jedna ne izdaje svoju tajnu. Onda jedna slučajno naglas reče „Badnjak“, a ostale je ušutkavaju i prijekorno gledaju jer je sad izdala njihov plan.
Ah da, Badnjak u Gradu. Najljepši dan u godini. Mogla sam i pretpostavit!
Na Badnji dan u Grad se spušta vrlo rano, već od 9 ujutro kreću povorke. Pa, barem muškaraca jer ženama treba malo više dok se spreme. Muškarce tog dana dijelim na dvije skupine, i to po – odijelima. Jedni su do maloprije bili u teretani, pa je njihovo odijelo usko i pripijeno, a puca na košulji samo što ne odleti i pogodi nekoga u oko. Oni drugi su se sjetili da je Badnji dan u zadnji tren i sezona je ove godine bila slaba, pa su odijelo posudili od 5 godina starijeg, i 5 tona težeg brata. Sad jedva hodaju po Stradunu plivajući u odijelu i pokušavajući se ne utopiti u prevelikoj košulji.
Žene dolaze nešto kasnije, oko 11 ili podne. Da ne znam što se događa, pretpostavila bih da idu na neku lošu maturalnu zabavu, s obzirom na haljine koje se vuku dva metra iza njih i prevelike bunde za koje se vjerojatno digao kredit. Gradom sad teku potoci alkohola. Pije se samo skupi alkohol, često čisti, kako se ne bi okaljala svetost dana koji dolazi. Iz kafića se miješaju melodije kolende sa riječima Stoje – Potopiću ovaj splav.
U neka doba ljudi se sjete da bi jedni drugima trebali čestitati, pa krene beskonačno ljubljenje svih onih koji se godinama gledaju ispod oka i smišljaju kako će si podmetnuti nogu. Oni hrabriji čekaju da im na obrazu ostane trag ruža pa tako ponosno šetaju po Gradu.
Prošle godine, stajala sam s prijateljicom kraj jedne od kućica. Hrabro mi je prišla muškarčina u dva broja manjem odijelu i nisam se mogla ne zabrinuti hoće li me puca pogodit u čelo dok bude pričao sa mnom. Pružio mi je ruku i rekao „Nazdravlje!“, zapuhnuvši me zadahom koji je vonjao na alkohol i bakalar. Istog trena džentlemenski se – ispovraćao po mojim cipelama.
Dan teče u duhu alkohola i bakalara, čiji miris očito ohrabruje ljude da se malo više ljube i da ti stoje malo bliže kad pričaju. Svi su sretni ako do navečer ne čuju kola hitne pomoći i ne završe na ispumpavanju jer navečer je ipak najbitniji događaj – polnoćka.
U crkvama je koncentracija promila veća nego u vinskom podrumu. Svi se ljuljaju, ali nitko u ritmu božićnih pjesama. Ako do polnoćke uopće dođu. Najčešće ih netko „slučajno“ zadrži u kafićima u ulici ili na kućicama na Stradunu.
Nakon svete mise i molitvi, u duhu Božića, ispunjeni mirom i ljubavlju s obiteljima se ide po blagoslov – u Revelina.
Ponovo pogledam ove tri koje već plivaju u kreditima kako bi imale najnovije bunde i najskuplje parfeme, a svima će ostat u mutnom sjećanju ili ih neće ni primijetiti. Odnekud se probije vonj bakalara. Izgleda da je vrijeme da se uputim doma, izvući opremu s maturalne i pripremat se za najsvetiji dan u godini. I najpijaniji. Nazdravlje vam Badnji dan i vozite odgovorno !
Vaša Kundurica
Cover photo: Arhivska fotografija by Dubravko Lenert
