Prije nešto više od dvije godine moja prijateljica Ivana opasno se razboljela. Istraživala sam i otkrila da za nju više nema spasa. Ivana boluje od sindroma „mater“. Dijagnoza je to koju ima devedeset pet posto majki u Dubrovniku, i sve babe. Pa, barem one žive. Prve simptome Ivanine bolesti primijetila sam jedno nedjeljno jutro, nakon što sam pristala prespavat kod nje i pomoć joj oko bebe.
MENINGITIS
Ujutro sam ustala, oprala kosu, nabrzinu je osušila i spremala se napustit Ivanin stan.
„Ti ćeš… š-š-što?“ Ivana je iznenada dobila tikove u desnoj strani lica i oko joj je počelo luđački namigivat, sluteć’ na moždani.
„Idem ća.“
„Mokre kose?! Jesi li ti normalna? Hoćeš meningitis? Upalu pluća? Bubrega? Rak života? A? A?“ urlala je na mene donedavna bezbrižna i divlja rokerica. Pogledala sam u malo čudovište koje se smiješilo u krevetiću i pitala ga što je učinio s mojom prijateljicom. ‘Ko si ti, i đe je Ivana?
PAPAJ, ZLATO, PAPAJ
Nekom drugom prilikom došla sam kod njih na objed, kad je mali Luka već bio dovoljno velik da može jest krutu hranu. Ivana je trpala svima pune pjate po nekoliko puta, dok nismo počeli hiperventilirati. Malome je i dalje gurala hranu u usta.
„Dobro ženo, jesi li ti normalna? Dijete izgleda k’o s reklame za Michelina!“
„Šuti. Vidit ćeš kad budeš mama. Dijete ne smije bit gladno. Luka će pojest svu blitvu buci bu bu je li da da hoćeš Luka!???“
Lice djeteta izgledalo je k’o da će sva blitva na kraju završit na Ivaninoj košulji.
PAST ĆEŠ.
Treći put pozvala sam Ivanu na kavu na neutralni teren, jer nisam htjela riskirat da ponovo osjećam posljedice njenog sindroma na svojoj koži. Onog trena kad smo izišle iz auta i pustile Luku da šeta ispred nas po Uvali, Ivana se pokvarila. K’o stari zidni sat ponavljala je samo „Past ćeš. Past ćeš. Luka, past ćeš. Dođi. Luka, nemoj. Past ćeš.“
„Pusti dijete!“ opet sam se usudila savjetovati. „Pa šta i da padne, neće od pelene ništa osjetit.“
„Ne znaš ti kako je to… PAST ĆEŠ LUKA. Vidit ćeš sve kad budeš Mama.“
STREPTOKOK
10 minuta nakon toga u susret nam je došao mladi bračni par, Ivanini prijatelji ( ili su joj barem bili prijatelji prije nego što je rodila?). Pozdravili su nas, a onda je mlada žena učinila nezamislivo. Luku je pomazila po glavi i uštipnula za obraz i rekla:
“Ma kako si samo sladak momčić!”
Ivanina faca u momentu se promijenila i samo je protisnula kroz zube : ” Moramo ić’, čeka nas none…Adioooo vammm….” Čim smo se odmakli nekih 2 metra, počela je pričati o tome kako MRZI kad netko dira njeno dijete, i kako će sad mali sigurno dobit streptokok, virozu, varičele – eto vidiš, samo se snervam kad pođem s malim negdje….
ORGANIC MAMA
Kako se dobije ovaj Ivanin sindrom? Ne znam, ali sigurno nije gori od sindroma “organic mame”. Ona je pila vlastito mlijeko u trudnoći (zbog osteoporoze), ide na jogu 5 puta tjedno, dijete hrani bambusovim mlijekom i emulzijom sojine molekule. Ona ne koristi dezodorans, u butigu nosi platnenu vrečicu i kad dijete plače pusti ga da reve koliko god treba, jer “ne vjeruje” u tradicionalni odgoj, nego neko new age sranje, objašnjavala mi je Kike filozofiju, ali nisam je baš slušala.
#INSTAMAMA
Svi znamo jednu takvu. Instagram joj je za vrijeme porodiljnog dopusta postao izložbeni prostor. Robica, uređenje sobe, izrada slastica, dječje škrabotine, i dugi glupi opisi ispod slike. Baš nas briga za tvoj fejk savršen život, kućicu koju si okitila s tisuću lampica za Božić, savršenog muža, koji se samo tu i tamo pojavi, i dječicu u krpicama iz Zare Kids. Koga to zanima? Svojom besramnom samopromocijom promoviraš krive stavove i fejk bajku curama koje će sutra idealizirati majčinstvo. Tvoja bajka postoji samo u savršenom Instagram svijetu.
OLD SCHOOL
Ja sam već odrasla, ali to ne sprječava svakodnevne živčane slomove moje mame, i moje babe. One su više old school.
„Obuci jaketu!“
„Ali idem samo…“
„Ako ne obučeš jaketu, prehladit ćeš se. Ako se prehladiš, nećeš ić na predavanje. Ako nisi na predavanju, nema diplome. Nema diplome pa nema posla, nema posla pa nema ni hrane, i tako umreš od gladi. Jesi li sigurna da ćeš izać bez jakete?“
Kolutam očima. Ja sam još i dobro prošla. Brat je stariji, ali njemu ona navlači jaketu, utijava košulje i gura objed pod nos. Ako je musav od hrane, baba ne može odolit da ne poliže prst i obriše ga.
Posjednem Ivanu s početka priče u namjeri da joj dam dobronamjeran savjet.
„Daj molim te“, odgovara ona, „pa ja sam samo brižna majka. Što je najgore što se može dogodit?!“
U to u dnevni boravak ulazi njezin muž.
„Ivana, gladan sam. Boli me glava i prehlađen sam, umrijet ću. Ubio me propuh. Ima što za jest? Jeo sam prije pola sata, skapavam. Ne znam đe mi je šal. Mali plače, i on je gladan. Uopće nas ne hraniš. Oš mi utijat košulju? Ne mogu zakopčat gaće, aj mi ti…“
