Prvi su se znakovi počeli pojavljivati već s nestankom francuske salate. Više nije bilo one slatke radosti i iščekivanja pri otvaranju frižidera. Onda smo raskitili bor i stan, spremili kape Djeda Mraza da čekaju iduću godinu. Kućice su otišle sa Straduna. Medo je usnuo zimski san. Završili su godišnji odmori, ponovo se počelo pričati o poslu, faksu i školi. Sve su okolnosti vodile do neizbježnog. Kad sam počela tugovati za prošlim blagdanima i ljudima koje sam tih dana viđala, shvatila sam – bolujem od postblagdanske depresije.
Onda sam primijetila da nije zaobišlo ni druge. Odjednom su svi počeli dizati kredite i odlaziti na Kupres da bi se slikali za Instagram i vratili nazad u Grad. Pa… Svatko se bori na svoj način! Onda sam jedno jutro primijetila da su mi traperice pomalo tijesne, i svečano sebi obećala da krećem trenirati. Osim što ću izgledat bolje, pomoć će mi da se borim protiv siječanjske nevoljnosti. Iduće sam jutro navila alarm već u 7 da se uputim u teretanu, ali je bilo prehladno. Sutradan je padala kiša. Kad sam se napokon natjerala iz kreveta i došla u Dynamica, baterija na mobitelu mi je bila prazna i nisam se mogla slikati u ogledalu. Ima li uopće smisla trenirati?
Otišla sam u šetnju, ne bih li srela koga poznatog i malo s njim proćakulala, ali grad je bio mrtvački prazan. Gdje su svi ti ljudi, što rade? I uz to, sve je zatvoreno. Pa nije valjda da sad koristite te svoje godišnje odmore? Šta da ja radim? Razmišljala sam i da odem u šoping ne bih li se oraspoložila, ali onda sam se sjetila da živim u Dubrovniku.
Na poslu – isto. Ljudi oko mene pričali su koliko su potrošili prošli mjesec s očajničkim izrazima lica, zbrajali račune, spremali slipove kartica i smišljali koji organ da prodaju kako bi otplatili prosinačke dugove. Očajna, ne znajući što da radim, uzela sam kalendar i krenula u potragu za datumima. Treba mi nešto čemu ću se radovati. Ljeto? Predaleko. Uskrs? Dotad ću umrijet od tuge. Aha! Tu je!
„Ljudi!“ vrisnula sam preko ureda, „Uskoro je Valentinovo!“
E tako, sad je već bolje. Čekat ćemo mnoštvo srca i crvenila da nas zaslijepe i oduševe, a onda bace u depru kad tu večer provedemo sami doma, s Bridget Jones i bocom vina.
A do tad? Na Torrentu mi se već skida 10-ak serija, hrpa čokolade je već na krevetu, a čaj samo što nije gotov. Pokrit ću se dekom po glavi i čekati neke bolje dane.
Držite mi se. Nadam se da ćete preživjeti siječanj pa da se čitamo i dalje.
