Ljepota tradicije leži u povijesti. Koliko ju poznajete toliko vidite u budućnost, a sadašnjost apsolutno živite i razumijete razlike. Kazao mi je jednom profesor povijesti hrvatskog društva na fakultetu. S ovime se možete složiti, ali i ne trebate. Ono što je činjenica jest to da je povijest uvijek IN i uvijek je dobar podsjetnik na dobre, ali i loše stvari. Koliko ste često imali prilike upoznati nekoga tko se bavi recimo – restauracijom papira? Gabrijela Palameta jedna je od rijetkih koji se bave ovim zanimljivim poslom. Rođena je i živi u Dubrovniku, a kako je odabrala studirati i kasnije raditi posao koji je za današnje vrijeme poprilično neuobičajen, saznajte u nastavku priče.
Studij konzervacije i restauracije u Dubrovniku osnovao se kada je Gabrijela bila u srednjoj školi. Kako je tijekom ljeta radila u turizmu, kao i većina mladih iz Dubrovnika, odlučila je da za života ne želi biti orijentirana prema toj branši. “Počela sam istraživati koncept studija i kako uopće restauratorski posao izgleda. Zainteresirala me ta kombinacija prirodnih, umjetničkih i humanističkih znanosti. Nešto što spaja u jedno kemiju, fiziku, biologiju, slikarstvo, kiparstvo, povijest umjetnosti i praktične manualne vještine zvučalo je dovoljno zanimljivo za moj odabir studija. Ono što je također pridonijelo da se odlučim za dubrovački fakultet je suradnja s firentinskim institutom za umjetnost i restauraciju gdje se svake godine odrađuje praksa 5 tjedana tijekom preddiplomskog studija”.
Kako je njezin posao susret tradicije, kulture, povijesti i znanja opisivala ga je s osmijehom na licu koji je ukazao na to da je ondje gdje želi biti. “Moj posao, ukratko, je briga o kulturnoj baštini na papiru pergamentu i koži kroz preventivnu zaštitu, istraživanje, analize, konsolidaciju oštećenja, retuše, adekvatnu pohranu…”, komentirala je Gabrijela i nastavila “Jednostavnije rečeno, zaustavljanje propadanja i ‘popravljanje’ kulturne baštine reverzibilnim metodama i adekvatnim materijalima. Što se tiče objekata na kojim radim to su najčešće knjige, grafike, geografske karte, dokumenti na pergamentu, kožni antependiji, medaljoni”.
Mnogi me pitaju na čemu radim i kako, je li istina da doslovno „peremo“ papire u vodi.
A neki pitaju u kojem restoranu radim.
🙂
Iako ovaj posao nije popularan u novom vremenu, zasigurno daje puno prostora za rad, posebice u Dubrovniku. Bogata baština Hrvatske zapravo nudi priliku mladim restauratorima naučiti što više i njegovati tradiciju na najbolji mogući način. Zanimljivo je kako u drugim europskim gradovima i državama diljem svijeta, gotovo svaki muzej ima svoju radionicu za restauraciju i održavanje baštine, a u Hrvatskoj je priča nešto drugačija. Zapravo Hrvatski restauratorski zavod brine o svim vrednotama iz davnina bez obzira iz kojeg dijela Hrvatske dolaze. Tako se raspoređuju projekti u nekoliko gradova i centre poput ovog u kojem radi Gabrijela. “Mislim da se restauracija jednim dijelom i popularizirala kao struka otvaranjem dubrovačkog studija barem na ovom području ali i dalje je malo eksponirana u odnosu na važnost i ljepotu ovog posla”, kaže ona.
Ono što daje posebnu notu njezinu poslu jest i radni prostor u kojem svakog dana sa svojim kolegama brine o baštini. Njezin radni prostor je ljetnikovac Bunić-Kaboga koji je nakon velikih radova prije nekoliko godina otvorio svoja vrata i za posjetitelje, ali i za radionice restauracijskog centra. Izgrađen u prvoj polovici 16. stoljeća s gotičko-renesansnim stilskim obilježjima, te pregrađivan i dograđivan tijekom 18. i 19. stoljeća u skladu s ukusom vremena, taj ladanjski kompleks na vodi predstavlja jedno od vrhunskih ostvarenja dubrovačke arhitekture. Nakon što je godinama bio zapušten, a njegova važnost i ljepota bili u drugom planu, opsežnu obnovu kompleksa inicirao je i financijski u velikoj mjeri potpomogao posljednji potomak obitelji Caboga, dr. Ivo Felner, kroz Fundaciju Batahovina. Projekt obnove izrađen je na osnovi iscrpnih povijesno-umjetničkih istraživanja koje je provela dr. sc. Nada Grujić i temelji se na prezentaciji izvornog sloja kao i pregradnji iz 18. stoljeća.
Obnovljeni ljetnikovac postaje radni prostor konzervatora-restauratora zidnih slika i mozaika te papira i kože Hrvatskoga restauratorskog zavoda. Valja naglasiti da je i Ministarstvo kulture dalo veliki doprinos u obnovi ovog ljepotana. “Kaboga je impozantan spomenik dubrovačke gotičko-renesansne arhitekture i sam je također restauriran od strane kolega sa zidnog slikarstva i kamena tijekom obnove. Sada je mjesto gdje se druge umjetnine restauriraju, gdje se održavaju seminari radionice, predavanja i sl. Mislim da je tako dobio savršenu funkciju. A što se tiče nas, ovakvo okruženje svakako pozitivno utječe na radnu atmosferu i umjetničku motiviranost. Gdje god se okrenemo povijest i umjetnost”, s osmijehom je opisala svoj radni prostor.
Kako je ovo atipični radni prostor za suvremeno doba, Gabrijela napominje da je njezin posao upravo takav. Drugačiji, ali jedinstven. Ako budete imali prilike prošetati ovim ljetnikovcem uživat ćete ugodnu atmosferu koja smiruje. I upravo je u tome i Gabrijela pronašla sličnosti radnog prostora i opisa posla.
“Volim ovaj posao jer smiruje. Naživcira te na pozitivan način jer želiš napraviti najbolje za baštinu koja je jednom trenutku u tvojim rukama – i ti ju spašavaš”, kazala je i nastavila “Ne postoje tipični radni dani u restauraciji. Svaki predmet na kojem se radi nosi svoju problematiku. Sami proces varira od početnog istraživanja, različitih kemijskih analiza, konsolidacije fizičkih i kemijskih oštećenja različitim otopinama, metodama i materijalima, retuširanja, toniranja, lakiranja, knjigoveštva… tako da monotono i dosadno u restauraciji ne postoji. Većinom se radi na više objekata istovremeno što se kombinira s obzirom na vrstu i trajanje trenutne faze rada”.
“Privilegija je raditi s takvim objektima, istražiti i do mikroskopske razine kako je to netko radio prije recimo 500, 600 godina pa i više. Dovoljno je reći da trenutno radim na rukopisu na pergamentu iz 13.stoljeća. A i činjenica da spašavamo unikatne dijelove prošlosti koji su nam ostavljeni na različite načine je značajna”, s ponosom je komentirala Gabrijela dok je pokazivala na pergament na kojem danas radi.
Dubrovački studij jedini u Hrvatskoj ima odsjek za restauraciju papira ( uz metal, drvo, tekstil, keramiku). Gabrijela je nakon organiziranog obilaska radionice Odjela za papir Hrvatskog restauratorskog zavoda pod vodstvom gospođe Sanje Serhatlić, odmah znala da će studirati upravo restauraciju papira. “Gospođa Sanja, koja mi je sada mentorica i kolegica, još je tada uz radionicu, pokazala fotografije predmeta prije i poslije restauracije. To je bilo ključno za mene. Baš te ‘prije/poslije’ fotografije me i danas uvijek oduševe jer tijekom procesa zaboravimo koliko je nešto bilo u lošem stanju kad je stiglo u radionicu. Nakon završenog studija dobila sam posao u istoj radionici u Zavodu gdje je sve i počelo pa je ostanak u Dubrovniku bio logičan izbor. Uz to, Dubrovnik je svakako nepresušan izvor kulturne baštine kojoj treba preventivna zaštita ili restauracija”, zaključila je razgovor Gabrijela.
Prostor koji je simbol povijesti i zanimanje koje njeguje i spašava baštinu zasigurno je posebna priča u mnoštvu digitalnih i modernih zanimanja koji nam oduzimaju jako puno energije. Naglasit ću kako su mirisi prostora opuštajući (nije kao u bolnici), da su prostorije jednostavno veličanstvene, a ekipa koja me dočekala, nosila je osmijeh na licu u gotovo svakom trenutku kada bih ih krajičkom oka pogledala kako rade. Ovo je još jedna strana Dubrovnika koju vam preporučujem da istražite i da ako imate prilike posjetite ljetnikovac koji vas neće ostaviti ravnodušnima.
Fotografija: Marija Gaura
