Bilo je to prije nekih deset godina. Sjedila sam za mojim radnim stolom u jednoj zagrebačkoj redakciji i pred kraj radnog vremena listala časopis koji je uvijek donosio priče o onoj ljepšoj i duhovnijoj strani života. Bile su to priče koje su vraćale vjeru u sutra i vjeru u ljude. Došla sam do članka o jednoj mladoj ženi, koja je godinama bila uspješna bankarica sa (barem iz zapadnjačke perspektive gledano), vrlo uspješnim i sređenim životom, no iako je u materijalnom i profesionalnom smislu imala sve, ipak nije bila sretna.

office life

Nakon emocionalnog sloma, shvatila je da živi životom koji ju uopće ne usrećuje i koji, kako je istaknula, nema nekakav bitniji smisao. Željela je učiniti nešto zbog čega će se neopisivo radovati svakom novom danu, nešto što će joj udahnuti novu snagu za život, zbog čega će jednoga dana, kada se okrene iza sebe, zaista biti ponosna. Odlučila je otići u Afriku, pomagati u jednoj od humanitarnih misija u dalekoj Tanzaniji.

Anja Rinngren Love, Hope i djeca iz sirotišta
Anja Rinngren Lovén, Hope i djeca iz sirotišta

Ne moramo svi živjeti na isti način i ‘ukalupljenim’ životom da bi bili sretni, svakoga nešto drugo učini sretnim. Ta njezina odluka nije došla preko noći. Dugo je ‘tinjala’ u njoj želja za odlazak na afrički kontinent na humanitarni rad, za početak na nekoliko mjeseci, a onda i duže, ali uvijek joj je za taj korak nedostajalo ili vremena ili odvažnosti ili se neke druge stvari nisu posložile. No, kada su se sva druga događanja u njezinom životu ‘posložila’ na način da više nije htjela ostati u tim ukalupljenim životnim okvirima, da joj više ništa nije davalo snagu i inspiraciju da nastavi s takvim životom, učinila je korak dalje, na način koji je nju učinio sretnom kroz pomaganje drugima. Znala je da je napokon došlo vrijeme za put u Afriku.
Vrlo je emotivno opisala svoju priču, koja je na neki način poanta i lajtmotiv ovog članka. Pomagajući drugima činimo i sebe sretnima. Afrika joj je donijela i to da si više nije dozvolila da ijedan dan, ijedan sat i ijednu minuta u svom životu bude opet nesretna, pa čak ako i okolnosti oko nje nisu bile uvijek savršene. Odlučila je trajno biti sretna. Život joj je odlaskom u Tanzaniju postao neopisiva radost. Posramila se je u jednom trenutku svoje nezahvalnosti, shvativši okružena djecom siročadi, za vrijeme svog humanitarnog rada, da oni u materijalnom smislu nemaju baš ništa, ali imaju zapravo sve što zapadnjačkom svijetu nedostaje. Imaju radost, osmijeh i zahvalnost, za tako malo toga. Hodajući po prašnjavoj afričkoj zemlji, ona je nakon puno godina napokon zaista bila sretna. Za sreću je potrebno malo i nikada ne znamo gdje ćemo pronaći tu našu istinsku sreću.

Mali dom
Mali dom

Dobra djela drugih ljudi inspiriraju nas da i mi trajno činimo nešto dobro. Afrika je daleko, ne moramo svi otputovati na volontiranje u neku od afričkih zemalja, no zato postoji puno drugih načina da im pomognemo, na način na koji svatko od nas može. Dovoljno je imati samo želju za to, a načina je jako puno. Željela sam tada prije tih deset godina, nakon te pročitane priče, učiniti nešto odmah, a ne čekati dan da možda jednoga dana otputujem u Afriku. Moj odabir je bio imati dvoje kumčadi putem misijskih udruga koje djeluju u dalekoj Nigeriji. Koliko god se nekome činilo da ne može izdvojiti novac za pomaganje afričke djece, to je cijena pet kava u kafiću, a za tu protuvrijednost jedno afričko dijete ima osigurano svaki mjesec školovanje, hranu i odjeću. Oni za samo sto eura godišnje imaju osigurane osnovne potrebe za život. Iako je bilo prije deset godina, sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Na najljepši način postala sam i sama dio Afrike, zahvaljujući dvojici dječaka, Chidubeu i Chigaemezeu.

Toliko je puno volontera i divnih priča vezano za volonterske i misijske centre u Africi. Ali, sve te priče imaju nešto zajedničko. Svakoga zapadnjaka Afrika je promijenila na bolje, učinila ga je da bude sretan i zahvalan za male životne stvari. Mi na Zapadu imamo zapravo sve, a tako je malo onih koji su istinski sretni i zahvalni.

Tonči Maleš, Mali dom, Kenija
Tonći Maleš, Mali dom, Kenija

I dalje me inspiriraju priče vezane uz pomaganje i volontiranje u Africi. Jedna od njih je sirotište za djecu Mali dom u Donjoj Subukiji u Keniji, za koji danas u Hrvatskoj gotovo svi znaju. Mislim da fra Miru Babiću, tom izvanzemaljski predanom misionaru koji je osnovao sirotište Mali dom i školu za odbačenu, bolesnu, napuštenu i siromašnu djecu, treba dati već sada neku nagradu za životno djelo, za sve što je učinio i čini za djecu siročad u kenijskoj Donjoj Subukiji. Takvi ljudi su za mene istinski heroji i ‘zvijezde’. Ali, on ipak u toj priči nije sam, jer uvijek ima dobrih ljudi koji mu pomažu, kao volonteri u Malom domu ili putem web stranice Malog doma uplaćujući donacije i pomagajući na razne načine.

Tonči Maleš i djeca iz Malog doma
Tonći Maleš i djeca iz Malog doma

Ono što me je nedavno posebno dojmilo je humanitarna akcija Tonćija Maleša, profesora grčkog i latinskog jezika iz zagrebačke Privatne klasične gimnazije, također jednog od volontera iz Maloga doma, koji je po povratku u Hrvatsku iz Kenije odlučio pokrenuti humanitarnu akciju za kupnju školskog autobusa. Tonći Maleš nije običan profesor, on je profesor velikog srca. O tome sasvim dovoljno govori njegova humana gesta da djeci i učenicima iz Donje Subukije učini barem malo život jednostavnijim i sretnijim.

Odlučio je pomoći fra Miru Babiću da dođe do neophodnog školskog autobusa za djecu ove misije, pa je putem hrvatskih medija pozvao 70 hrvatskih škola da mu se pridruže i zajedno prikupe vrijednost od 70.000 eura koliko je potrebno za autobus koji će moći savladati teško prohodno tropsko područje u kojemu je smještena misija. U samo deset dana akcije, Tonći i Mali dom stigli su na pola puta, odnosno uspjeli su ‘popuniti’ pola autobusa. Puno hrvatskih školaraca, pa tako i iz Dubrovnika, i njihovih profesora i ravnatelja pokazali su dobru volju biti dijelom autobusa za Mali dom i afričku misiju. Kakva divna gesta! No, svatko se može uključiti u ovu akciju i donijeti malo radosti na lica djece iz Donje Subukije. Odreći se jedne kave u kafiću i dati svoj doprinos za kupnju ovog školskog autobusa. Oni koji žele sudjelovati novčanim prilozima u ovoj humanitarnoj akciji mogu se javiti na mail: tonci.males@gmail.com ili uplatiti svoj prilog putem računa Malog doma u Hrvatskoj (sve informacije se nalaze na ovdjeA osim ove akcije, uvijek možete nositi i afričku narukvicu prijateljstva.

Fra Miro i učenici
Fra Miro i učenici

Priča broj dva koja me zadnjih godinu dana zaista fascinira je humanitarni rad danske humanitarke u Nigeriji, Anje Ringgren Lovén. Anja je osnovala humanitarnu zakladu za pomoć, edukaciju i razvoj djece u Africi, DINNoedhjaep zajedno sa svojim suprugom, Nigerijcem Davidom Lovénom, a zaklada koja je osnovana prije tri godine bavi se prvenstveno pomoći djeci koja su proglašena vješticama i vješcima, koje vlastita obitelj i zajednica zapostavlja i nerijetko ubija, što je u Nigeriji jako čest slučaj.

Anja i Hope
Anje i Hope

U siječnju 2016. godine Anja je na svom Facebook profilu objavila fotografiju dvogodišnjeg dječaka nazvanog kasnije Hope, kojega je zbog praznovjerja njegova obitelj odbacila, a ona ga je slučajno pronašla u jednom nigerijskom selu izrazito mršavog i preplavljenog parazitima, čiju su agoniju stanovnici tog sela čak osam mjeseci gledali zaobilazeći ga i puštajući ga da jede smeće. Fotografije na kojima je Anja tom dječaku dala da pije vodu, te potom dezorijentiranog mališana zamotala u deku i odvela na liječenje u bolnicu, obišle su svijet, a Anja je postala svjetski poznata humanitarka. Dječak Hope se je uspješno oporavio, a Anja ga je sa svojim suprugom sa kojim ima sinčića, odlučila i posvojiti. Tako je predivni dječak Hope dobio novu nadu i priliku za život. Istinski sretan život.

Anja i Hope

U centru koji je osnovala, spašena djeca dobivaju liječničku njegu, hranu i obrazovanje.
Anjina humanitarna misija još više vraća vjeru u sutra i vjeru u ljude s početka ovoga teksta. Hope je pravi dokaz tome. I njegov osmijeh u kojemu se ne nazire baš ništa ružno što je doživio već samo beskrajna radost i nada. A svatko od nas može i nekoj drugoj djeci u Africi također vratiti osmijeh na lice.

Naslovna fotografija: Pixabay