Kad sam bila mlađa, none me često znala voditi sa sobom na kavu kod svoje prijateljice Ane. Ane je imala otprilike godina koliko i none, i živjela je sama u velikoj kući na Pločama. Nije se udavala i nije imala djece. Ane je bila kao hodajući arhiv prekrasnih priča koje nije imala kome ispričati, pa sam uvijek rado sjedila s njom na kauču i upijala njene riječi.
Bila je subota, i kiša je neumorno padala cijelo popodne. Razgledavala sam sobe Anine kuće dok su none i ona pile kavu u dnevnom boravku. Ušla sam u sobu u kojoj je Ane držala knjige.
„Što radiš, dušo?“
„Tete Ane, tko je ono gore?“ upitala sam pokazujući na crno-bijelu fotografiju koja je bila na najvišoj polici s knjigama. Ane je uzdahnula, i posegnula da mi dohvati fotografiju. S nje me gledao mladić duge kose i velikih očiju, imao je možda 20-ak godina. Na sebi je imao preveliku košulju i poderane traperice. Osim prevelikog osmijeha koji mu nikako nije pristajao, na sebi nije imao ništa posebno.
„Tko je to?“
„To je Nikola.“ Ane je sjela na krevet i rukom mi pokazala da sjednem do nje. „Nikola je bio moj prvi mladić. I jedini.“ Otvorila je ladicu noćnog ormarića i izvukla još nekoliko crno-bijelih fotografija. Na svakoj Nikola, a na jednoj od fotografija i ona.
„Kako ste bili lijepi! A gdje je Nikola danas?“
Prstom je prelazila njegove obraze na fotografiji.
„Nikola je bio brat jedne moje školske kolegice. Često je dolazio ispred škole provjeravati sestru, pa sam ga tu i upoznala. Zaljubila sam se, usudim se reći, na prvi pogled. Moji su roditelji, naravno, bili protiv naše veze. Nikola je bio dosta stariji od mene, a ja još ni školu nisam bila završila. A i pogledaj ga.“ Smijala se. „S tom dugom kosom, i tim poderanim trapericama… I uvijek je nosio kožnu jaknu, i nigdje nije išao bez tog svog motora. Uz to, uvijek je bio na lošem glasu zbog tučnjava i problema. A ja sam bila iz dobrostojeće obitelji, išla u školu, učila strane jezike, plesala balet. Kad sam Nikolu prvi put predstavila roditeljima, mislila sam da će otac doživjeti srčani udar. Onda bih ti ja nakon škole rekla da idem s kolegicama na Porporelu, a nalazila bih se s Nikolom. Pa smo šetali Stradunom držeći se za ruke, ili se vozili na njegovom motoru. Bez obzira na zabrane mojih roditelja, Nikola je uvijek pričao o danu kad ću postati njegovom ženom. A i, moja jedina maštarija bila je obući bijelu haljinu i odšetati prema Nikoli.“ Smijuljila se kao djevojčica.
„Zašto se niste vjenčali?“
„Jedne večeri, Nikola se prikrao iza moje kuće i ja sam izišla da ga vidim. Prije je bio na nekoj zabavi i popio je. Ja sam se naljutila i gadno smo se posvađali. Sjeo je na motor i… To je bio posljednji put da sam ga vidila. Kasnije mi je njegova sestra donijela maramu, moju maramu koju je držao u ruci kad je poginuo.“ Prstima je mazila njegovo lice na fotografiji, a niz lice su joj tekle krupne suze.
Nikola je tad poginuo, ali on je i dalje bio živ. U njenom srcu, u njenim mislima, na njenim usnama. Svakog dana dok je i ona živjela.
Ane je umrla prije nekoliko godina. Vjerojatno je otišla jer joj je ponestalo priča, pa me nije željela razočarati. Odat ću vam jednu tajnu. Kad pada kiša i kad jako grmi, ne bojte se! To su samo Ane i Nikola u điru s motorom.
Naslovna fotografija : Pero Šutić, obiteljski album
