Kad sam bila mlađa, none me često znala voditi sa sobom na kavu kod svoje prijateljice Ane. Ane je imala otprilike godina koliko i none, i živjela je sama u velikoj kući na Pločama. Nije se udavala i nije imala djece. Ane je bila kao hodajući arhiv prekrasnih priča koje nije imala kome ispričati, pa sam uvijek rado sjedila s njom na kauču i upijala njene riječi.
Bila je subota, i kiša je neumorno padala cijelo popodne. Razgledavala sam sobe Anine kuće dok su none i ona pile kavu u dnevnom boravku. Ušla sam u sobu u kojoj je Ane držala knjige.
„Što radiš, dušo?“
„Tete Ane, tko je ono gore?“ upitala sam pokazujući na crno-bijelu fotografiju koja je bila na najvišoj polici s knjigama. Ane je uzdahnula, i posegnula da mi dohvati fotografiju. S nje me gledao mladić duge kose i velikih očiju, imao je možda 20-ak godina. Na sebi je imao preveliku košulju i poderane traperice. Osim prevelikog osmijeha koji mu nikako nije pristajao, na sebi nije imao ništa posebno.
„Tko je to?“
„To je Nikola.“ Ane je sjela na krevet i rukom mi pokazala da sjednem do nje. „Nikola je bio moj prvi mladić. I jedini.“ Otvorila je ladicu noćnog ormarića i izvukla još nekoliko crno-bijelih fotografija. Na svakoj Nikola, a na jednoj od fotografija i ona.
„Kako ste bili lijepi! A gdje je Nikola danas?“

OLD PHOTO DUBROVNIK
HISTORICAL IMAGES OF DUBROVNIK

Prstom je prelazila njegove obraze na fotografiji.
„Nikola je bio brat jedne moje školske kolegice. Često je dolazio ispred škole provjeravati sestru, pa sam ga tu i upoznala. Zaljubila sam se, usudim se reći, na prvi pogled. Moji su roditelji, naravno, bili protiv naše veze. Nikola je bio dosta stariji od mene, a ja još ni školu nisam bila završila. A i pogledaj ga.“ Smijala se. „S tom dugom kosom, i tim poderanim trapericama… I uvijek je nosio kožnu jaknu, i nigdje nije išao bez tog svog motora. Uz to, uvijek je bio na lošem glasu zbog tučnjava i problema. A ja sam bila iz dobrostojeće obitelji, išla u školu, učila strane jezike, plesala balet. Kad sam Nikolu prvi put predstavila roditeljima, mislila sam da će otac doživjeti srčani udar. Onda bih ti ja nakon škole rekla da idem s kolegicama na Porporelu, a nalazila bih se s Nikolom. Pa smo šetali Stradunom držeći se za ruke, ili se vozili na njegovom motoru. Bez obzira na zabrane mojih roditelja, Nikola je uvijek pričao o danu kad ću postati njegovom ženom. A i, moja jedina maštarija bila je obući bijelu haljinu i odšetati prema Nikoli.“ Smijuljila se kao djevojčica.
„Zašto se niste vjenčali?“
„Jedne večeri, Nikola se prikrao iza moje kuće i ja sam izišla da ga vidim. Prije je bio na nekoj zabavi i popio je. Ja sam se naljutila i gadno smo se posvađali. Sjeo je na motor i… To je bio posljednji put da sam ga vidila. Kasnije mi je njegova sestra donijela maramu, moju maramu koju je držao u ruci kad je poginuo.“ Prstima je mazila njegovo lice na fotografiji, a niz lice su joj tekle krupne suze.
Nikola je tad poginuo, ali on je i dalje bio živ. U njenom srcu, u njenim mislima, na njenim usnama. Svakog dana dok je i ona živjela.
Ane je umrla prije nekoliko godina. Vjerojatno je otišla jer joj je ponestalo priča, pa me nije željela razočarati. Odat ću vam jednu tajnu. Kad pada kiša i kad jako grmi, ne bojte se! To su samo Ane i Nikola u điru s motorom.

Naslovna fotografija : Pero Šutić, obiteljski album 

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com