Sjećam se, dok sam bila manja, mojim je roditeljima često dolazio u posjetu jedan obiteljski prijatelj. Bio je to stariji čovjek, nije se ženio i cijeli je život proveo radeći. Novce nije trošio, spremao ih je na banku, živio je u stanu koji je bio premali čak i za njega, i živio je jako skromno.
Pitanje s kojim bi započinjao svaki razgovor bilo je „Jesi našla momka?“
Bez obzira na moj odgovor, on je uvijek imao isti nastavak priče. Pričao mi on uvijek o toj nekoj ljubavi, o dvorcima, prinčevima i princezama, uvijek najavljivao Njega. Ljubav je to što on kaže, i ništa drugo.
„Tvoja ljubav mora biti iz dobre obitelji.“ Znao je reći. „Pazi iz čijih kuća on dolazi, jer znaš kako je, pričat će ljudi. Ljubav ti se računa samo ako vjerujete u istog boga. Ako mašete istom zastavom. Ljubav ne može biti ako na tvom i na njegovom dresu reprezentacije nije isti grb. Ne može!
I obavezno pred oltar“, nastavljao bi on. „Što će ljudi reći ne udaš li se za nj?!“ Odrastajući sam se naslušala tih priča, najviše od ljudi koji su mislili da znaju sve o ljubavi, a bili su sami.
Ljubav mora završiti dobar fakultet, naći dobar posao, i obavezno se mora sviđati susjedama što ju skrivečki iza zavjesa odmjeravaju. Ljubav ne smije imati krive zube, trbuščić ili pokoju sijedu dlaku. Ljubav se pokazuje nulama na računu, metrima kvadratnim, konjskim snagama i hektrima zemlje. Otmjenim večerama i skupim darovima.
Ljubav se događa u dvadesetima, poslije ne. Ljubav možda s vremenom i izblijedi, reći će, ali lakše je živjeti s ostacima pokojne ljubavi nego s neplaćenim kreditom.
Ljubav mora ovako, ljubav mora onako.
Dozvolite da vam nešto kažem. Slagali su i mene i vas: ne mora ljubav ništa!
Ljubav ne zna za eure i ne okreće se zbog komentara neudate susjede i njene mačke. Ljubav je u stanju ogrnuti se s dvije različite zastave i tako prepješačiti pola svijeta. Ljubav ne bira mjesto, i ako ne može na oltaru, rodit će se i u zatvoru, i na autobusnoj stanici, i u bolnici, i u stanu od 27 kvadrata. Ne bira godine, i ako ne može u dvadesetima, rodit će se u šezdesetima i voljeti kao petnaestogodišnjakinja.
Nije taj dundo, i njemu slični, nikad čuo Njega kako se smije. Pričali mi o tim nekim skupim restoranima, valjda nikad nisu dijelili s nekim burek u 4 ujutro.
Valjda nikad nisu pokušali nekoga spakirati u kufer i ponijeti sa sobom na kolodvor. Ili čekali na aerodromu nervozno poskakujući.
Neću vas slagati, On jest bogat. On ima ruke kojima može zagrliti sve što stane između Buže i Lokruma. On ima priče od kojih bi i Maro i Baro zanijemili. On ima šale koje bi i Orlanda natjerale na smijeh. On ima ritam koraka koji i Stradun obožava. A ja sam bogata jer imam njega.
I znam da će se opet naći netko da mi kaže da sam luda. Neka sam! Ja bih i dalje radije s njim bosonoga trčala po Stradunu dok sunce izlazi, nego u luksuznom restoranu, obučena u najskuplju haljinu, buljila u mobitel i čekala poruku koja nikada neće doći.
