Ako dođeš u jedan grad, i taj se grad slučajno zove Dubrovnik, zastani na tom kolodvoru koji će ti se odnekud učiniti poznat. Osvrni se oko sebe kao da imaš osjećaj da si tu nekad nešto zaboravio, ili slučajno ostavio.
„Tražite nešto?“ pitat će te.
„Ne…“ znam već, reći ćeš odsutno.
Ako dođeš, slučajno, u taj Dubrovnik, zastani na tom kiosku jer, kao, nemaš više cigareta. Pitaj je li večeras već dolazio večeras netko po one čokoladice koje više gotovo nitko i ne jede.
„Nije. Nije već odavno“, reći će ti odnekud poznata prodavačica.
Dođeš li večeras u taj Dubrovnik, uputit ćeš se odmah s kolodvora u tu sobicu, ali vrata će biti zaključana. Nećeš ih ni pokušavati otvoriti, iz nekog samo tebi poznatog razloga.
Otići ćeš onda, sigurna sam, u onaj kafić gdje smo danju ispijali kave, a noću uvijek svraćali na čašu vina. Barem je tu sve ostalo isto. Unutra se i dalje miješa miris kožnih fotelja, drva i nekog parfema koji su ti osjetila davno zapamtila. Poviše šanka su i dalje fotografije tebi poznatih ljudi, a s vanjske strane šanka su još uvijek urezana tebi dobro poznata imena.
I sresti ćeš onda prijatelje, neke moje, neke tvoje, neke naše. Neki će te oduševljeno pozdraviti, a neki će ti se samo kiselo nasmiješiti s pogledom punim pitanja. Neki će od njih već nositi prstenje, a neki će svoje dijete voditi za ruku.
„Pa koliko nas već dugo nije bilo?“ pitat ćeš se.
„Previše“, odgovorit ću ti s drugog kraja svijeta.
I dočekat će te taj Grad. Moj Grad, naš Grad. Dočekat će te raširenih ruku, i Stradun će veselo pozdraviti zvuk tvojih koraka. Obasjat će te najljepša svjetla, ljudi će te veselo pozdravljati, a toplina će se ponovo vratiti u tvoje tijelo. I Maro i Baro će sa zvonika pozdraviti tvoj dolazak, i činit će ti se da se u grad opet vratilo ljeto koje te nekad napustilo. I svidjet će ti se ponovo ta dječja galama i trka, i činit će ti se da trče tebi u zagrljaj. I zagrlit će te opet miris mora, i rana jutra koja si najviše volio, i ljudi koje si uvijek mogao nazivati svojima. I odnekud iz pozadine ćeš čuti onu staru pjesmu koja ti je nekad bila najdraža, i na koju se tijelo samo pokrene. Ipak, nešto će nedostajati.
I ući ćeš u jednu od ulica i neko ćeš vrijeme lutati, i najzad ćeš shvatiti da si se izgubio, iako si mislio da svaki kutak Grada poznaješ kao svoj vlastiti džep.
„Bože, pa koliko je to vremena prošlo?“ zastat ćeš zbunjen.
„Previše“, opet ću ti odgovoriti s druge strane svijeta.
Ako se slučajno vratiš večeras u jedan grad, i ako se taj grad slučajno zove Dubrovnik…
Ne, u Dubrovnik se nitko ne vraća slučajno.
PHOTO: GoDubrovnik Archive
