Dugo se nismo vidjeli. Predugo, ako mene pitaš, mada je premalo vremena prošlo da te zaboravim. Neka, tako je i bolje. Bolje je da si daleko, često pokušavam uvjeriti samu sebe.
Da si daleko i da si dobro, pa sam onda i ja dobro.
Vjerojatnost da će se nešto dogoditi onda kad to ne želite i ne trebate, je stopostotna.
Ja s jedne strane Straduna, ti dolaziš s druge. Zvuk koraka koji bih prepoznala i gluha, u gomili ljudi.
Pružaš mi ruku, čija toplina ubrzo obgrli čitavo moje tijelo. Ostao si isti, to je najveći kompliment koji ti mogu dati. Istina, izraz lica ti je nešto ozbiljniji i oko očiju su se pojavile prve bore. Nemaš više dugu kosu i odavno si odbacio onu kožnu jaknu što ti nikako nije pristajala, ali to si još uvijek ti. Zaklela bih se da si to još uvijek ti.
Ja više nemam aparatić, kosa mi je nešto tamnija i odavna nisam srednjoškolka, ali to sam još uvijek ja.
Promijenili smo se, a ostali smo isti. Odrasli smo, daleko jedno od drugoga.
I motor si prodao, kažeš.
„Zašto?“ pitam, samo da te zadržim. Nemoj ići. Ne još.
„Tata!“ cikne glasić i dvije se ručice objese oko tvoga vrata.
Nasmijem se gledajući tvoju malu sliku. Aha, zato.
Pozdravim vas i udaljim se od vas. Tako je moralo biti, objašnjavam sama sebi dok otključavam vrata stana. Bacam torbu, jaknu i ključeve i otvaram laptop.
„Piši“, uvijek si mi govorio, „piši i kad ti se sve drugo gadi“.
Tako je moralo biti, ponovno uvjeravam samu sebe. Osvrnem se po sobi.
Ja imam ozbiljan posao, poluzavršen fakultet, visoke potpetice koje sam sama kupila i u kojima sada zaista znam hodati. Pun frižider hrane koju znam skuhati bez da okrenem mamin broj barem pet puta.
Ti imaš ozbiljan posao, kuću za koju ćeš kredit otplaćivati još desetljećima i odgajaš dijete koje strašno sliči na tebe. Nemaš više gitaru, dugu kosu i onu užasnu kožnu jaknu.
Promijenili smo se, iako smo ostali isti. Odrasli smo, daleko jedno od drugoga.
Ostvarili smo sve što smo htjeli. Sve što smo zacrtali u planove, u strahu da nečeg ne ostanemo željni kad nam bude šezdeset pet. Ostvarili smo sve što smo htjeli i ničeg nismo ostali željni. Ili?
Nismo mi krivi, pravdam nas sama sebi dok se prevrćem po krevetu uzaludno pokušavajući zaspati. Ili jesmo? Tako je moralo biti. Ali nije tako trebalo završiti.
