U nedjelju sam bila na obiteljskom ručku kod najbolje prijateljice. Njeni nono i none (zvat ćemo ih Marta i Antun, jer kažu da se od ovih titula osjećaju staro) slavili su 52. godišnjicu braka. Ljudi moji, pedeset drugu! Iako oboje imaju 80-ak godina, blagoslovljeni su dobrim genima pa su pokretniji od mene. Marta njega štipka u prolazu i hihoće kao djevojčica, a Antun nju naziva svojom princezom. Iako 80-ogodišnjaci sa 50 godina staža iza sebe, Marta i Antun ne skidaju pogled jedno s drugog. Gledam ih pomalo zadivljeno, a onda mi pogled padne na moj mobitel na stolu. Whatsapp i dalje šuti. Ma, javit će se. Što se dogodilo, gdje smo se mi izgubili? Istina, od njihovog sudbonosnog „da“ do danas je prošlo pola stoljeća ali, je li to dovoljno? Je li 50 godina stvarno dovoljno da umre ljubav?
„Kad smo se mi uzeli“, priča meni Marta, „nismo imali ništa. Ali meni nije ništa ni trebalo. Ta imala sam Antuna! On bi ujutro prije nego bi iš’o radit, meni skuh’o kavu. Ako bi kave imali u kući. Ako ne, čekala sam njegov poljubac u čelo prije nego iziđe iz kuće, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Kad sam rodila drugo dijete, Antun je rek’o: Aj sad dosta! Sad je vrijeme za nas!“ Marta hihoće poput curice, a ja mislima odlazim. Htjela sam joj ja postaviti još milijun pitanja, ali ona je već bila zauzeta plesanjem s Antunom.
Kliknem na Whatsapp i natipkam mu: „Gdje smo se mi izgubili?“ Šalji. Jedna kvačica. Dvije. Tako. Zašto nisi hrabar da me voliš i kad sam malo teška, i zašto ja nemam volje za tobom izgubiti glavu, iako je na ramenima?
I stvarno, ako pogledate malo oko sebe, kad smo se stigli izgubiti u tako premalo godina? Kad smo prije stigli, tako mladi, ljubav pretvoriti u nule na računu i u automobile parkirane u garaži? Zašto djevojke, čak i mlađe od mene (a ja nisam tako stara), lažu o plodnim danima kako bi zadržale svog muškarca? I zašto djeca više nisu radost u kući?
Uljuljali smo se u sigurnost onih koji su nam dobri i koji će nam uvijek biti tu, jer su kao i mi, nehrabri da stisnu zube i odu.
Ljubav postoji, i nema te osobe koja će me uvjeriti u suprotno. Ljubav opstaje i onda kad plaća kasni, kad dijete plače cijelu noć, kad se pojavi celulit i prve bore. Ljubav je jača i od rate kredita i od naboranog lica. Ono u što si se zaljubio, nikad neće podleći borama i starosti. Sigurno još negdje postoje ljudi kojima lajkovi, pratitelji na instagramu i plave kvačice ne hrane ego. Usudim se vjerovati da negdje još uvijek postoje ljudi koji su hrabri ostaviti sve iza sebe, iščupati se iz okova navike i što-će-reći-selo zagrljaja. I krenuti ispočetka. Za ljubav.
Ljubav postoji, a ispred mene pleše dvoje zaljubljenih 80-ogodišnjaka kao živući dokaz moje tvrdnje. Moje vjere.
Photo: Unsplash.com
