U mom životu postoji jedan šestogodišnjak koji me uvijek iznova podsjeti zašto sam odabrala cijeli život provesti radeći s djecom.
„Što je to turistički vodič?“ pita me neki dan.
„To je osoba“, kažem, „koja ljude vodi u razgledavanje nekog mjesta, ili više mjesta, i onda im pokaže neke važne ulice, važne zgrade, priča im zašto je to bitno i što se tu bitno dogodilo, tko je tu živio… Shvaćaš?“
„Da. Onda ću i ja biti turistički vodič.“ Kaže on meni.
„Stvarno? A što bi ti pokazao nekome tko te odabere za vodiča?“
„Paaa, pokazao bih svoj vrtić. I pokazao bih igralište na kojem uvijek igram nogometa s tatom. I dvoranu gdje me mama vodi na trening. Našu najdražu plažu. I pokazao bih im svoju buduću školu. I pokazao bih im tobogan s kojeg sam pao pa sam dobio ovaj tu ožiljak.“ Pokazuje na svoju glavu, a ja se smijem.
„Što se smiješ? Pa to su moja bitna mjesta! A što bi ti pokazala?“
Zaspao je, pa mu nisam stigla odgovoriti.
Popnite se samnom do Srđa. Pokazat ću vam prozor u koji je moj nono bacio tucet jaja kad se none naljutila na njega, pa se on naljutio na nju, jer se ona ljuti na njega.
Zatim Porporela. Mjesto sa najljepšim sunčevim zalascima na svijetu, usudim se reći.
Znate li samo koliko su parova Sponza i Knežev dvor sakrili od kiše? Ne znate? Ni ja, ali usudim se maštati. Voljela bih da naše gradske ulice znaju pričati, pa da u ljetnim večerima, kad sjednemo na skaline ispred sv. Vlaha, svaku večer čujemo novu priču. O rukama koje su se tu čvrsto držale. O tajnama koje su se pričale. O obećanjima koja su se prosipala kao da ništa ne vrijede, a vrijedila su.
Popnite se na zidine pa od gore brojite koliko se parova dolje na Stradunu drži za ruke. Premalo? Slažem se. Ljudi bi se više trebali držati za ruke. Trebali bi se češće osmjehivati jedni drugima i više hodati zagrljeni.
Koliko je djevojaka prošetalo svoje vjenčanice preko Straduna? Premalo? Ma da. Stanite ispred gimnazije i gledajte kako se stvaraju ljubavi koje će se prepričavati unucima za nekoliko desetljeća. A možda će se te iste ljubavi i živjeti za nekoliko desetljeća, tko zna.
Sada stojite na Pilama. Ovo je mjesto vidjelo više sastanaka i rastanaka od nekih kolodvora. Ovo mjesto pamti zagrljaje i poljupce, suze i čekanja. I čulo je više tihih molitvi za ponovni susret nego neke crkve. Okrenite se oko sebe. Raširite ruke i zagrlite svoju bolju polovicu. Bolju, zato što vas čini najboljima i onda kada vi to niste. Zatim dozvolite Gradu, da on vas zagrli.
Dobro došli u Dubrovnik, grad ljubavi.
