Što biste odgovorili kada bih vas pitala, što je za vas dom? Kladim se da ste prvo pomislili na vaš stan od 60-ak kvadrata za koji ćete kredit još desetljećima otplaćivati. Ili na obiteljsku kuću na selu, u kojoj vaši roditelji čekaju kada ćete ih posjetiti. Kada ste otvorili usta, jeste li htjeli spomenuti gradić u kojem ste rođeni, ali vas je sudbina odvela negdje drugo? Treba vam vremena da razmislite?
Za mene je dom…
Bila sam tek petnaestogodišnjakinja, prvi razred srednje škole. Kao i svi ostali srednjoškolci, vrijeme sam provodila na svim mogućim mjestima osim u razredu (oprosti mama). Tako je na red došao i taj kafić, koji se ubrzo pretvorio u naš dnevni boravak. On je radio kao konobar u tom kafiću.
Vjerujete li vi u ljubav na prvi pogled? Jeste li ikada ugledali nekoga i u sebi istog trena izgovorili molitvu u nadi da će on ili ona biti “to”?
Prijateljica mi je rekla da je stariji i da je zauzet, pa se nisam ni trudila saznati ime, ostao je kao “onaj s najljepšim očima na svijetu”.
Prošlo je nekoliko godina prije nego sam ga ponovno srela. Žurim preko Straduna jer, po običaju, kasnim na neki dogovor, i sudarim se s nekim. On.
“Oprostite, znamo li se mi?” smješka se. “Promijenila si se.”
“Ti nisi.” Kažem to kao najljepši mogući kompliment koji znam uputiti.
“Kava?” pita on.
“Sad?”
“Ovaj tren.”
Krećem za njim. Jesam li ja negdje išla? Kao da se Grad okreće oko mene i nebo se stopilo s njegovim očima i osjećam se kao da bih oblake mogla rukama hvatati.
I tako je, ukratko, počela naša priča.
O čemu sam ono pričala? Aha, da. Dom.
Za mene je dom miris kave koji se razvlači iz njegove kuhinje subotom ujutro.
Moj je dom zvuk njegovog smijeha što mi ga vjetar ukrade na Porporeli pa ga raznosi po svijetu, ne znajući koliko taj smijeh vrijedi.
Dom je njegovo nervozno cupkanje desnom nogom dok na kolodvoru čeka da iziđem iz autobusa i bacim mu se u zagrljaj.
Dom je onaj “tako mi nedostaješ” poziv subotom, nakon nekoliko čaša vina.
Dom je i moja najdraža pjesma kao zvuk njegovog dolaznog poziva. I naša prva fotografija na kojoj nismo ispali Bog zna kako, ali naša je.
Neki dan me netko pitao što je za mene dom, i ja sam umalo rekla njegovo ime, ali sam prešutila. Kad vas pitaju što je dom, ljudi očekuju da ćete obvezno reći neko mjesto. Pa ipak, ja sam se više osjetila “doma” u njegovom zagrljaju nego što sam ikad, u ijednom stanu.
Fotografija: Arhiva GoDubrovnik
