Što biste vi napravili da vas svijet pamti? Koje biste korake napravili i koje knjige pisali? Biste li osjetili snagu ili slabost kada bi vas netko kritizirao zbog neke vaše posebne priče? Biste li ljubav stavili na rezervu kada bi svi govorili da to nije to? Zamislite da sjedite na najljepšoj taraci s koje pogled puca na ljepote Grada i spremate se popiti cijeđenu naranču. Zašto baš naranču? Ova priča je upravo kao naranča, slatka i kisela u isto vrijeme. Uživajte u priči o ljubavi, o Dubrovniku, o Srđu…

Bio je on, usudim se reći, posljednji čovjek među ljudima. Veliki je gospar bio, dobri moj Jozo. A kako je tek znao pričati! Kada bi on pričao svoje priče, vrijeme se zaustavljalo, prestajali su ratovi, a čak bi se i planine primicale našem dnevnom boravku da bolje čuju o čemu on to pripovijeda.
Dugo je već otkako te nema, dobri moj nono. Pa ipak, kad god je teško, kad zapne, kad ne ide, u glavi slažem naše razgovore koji se neće dogoditi, a sve probleme svijeta bi mogli riješiti.

„Nono, što da ja radim s njim? Ljuti me, opet je zaboravio poslati poruku, ne trudi se…“
„ Tebe taj tvoj mangup uopće ne voli.“
„Kako to misliš, ne voli me?!“ Skačem ja. „Ta znaš li ti koliko smo mi već skupa?“
„Ma mene nije briga ni da ste zajedno iz pelena izašli. Ne voli te. Da tebi nono tvoj nešto ispriča…“

I počinje, meni najdraže od svega.

„Pričao sam ja tebi već o tom Clémentu. Clément je bio bogati Francuz iz okolice Pariza. Meni to ništa nije značilo. Ja bih ga isto gledao i da je bio Jozef iz Slovenije, ili John iz Amerike. Bilo je to 1940 i neke. Slagat ću te, znaš da nisam baš za te datume. I tako se jedan dan uputim do tvoje none. Ona je tada živjela na Srđu s majkom, i ja sam gore išao pješke. Nije mi bilo teško kad sam znao da me na vrhu čeka ona. I tako dođem ja do njene kuće, a ispred vrata čeka Clément buketom ruža. Ja sam se tada tako smijao, da me i danas trbuh zaboli, kad se sjetim tog smijeha.“
„Zašto si se smijao, pa ukrast će ti curu?!“ Pitam, kao da ne znam nastavak priče.

old dubrovnik

„Nije bilo razloga za strah. Smijao sam se tom Clémentu, kakva je samo neznalica bio. Toliki put je prešao da je pita hoće li poći s njim za Pariz. Znao sam ja, da tvoja none nikad neće tamo gdje nema mora. A i što bi ona s njim? Pa on nije znao ni kakvu kavu ona pije, ni na kojoj strani kreveta spava. On sigurno ne bi prije spavanja htio provjeriti da se nije kakvo čudovište zavuklo pod krevet. I ruže joj je donio! Ha! Da je samo znao koliko ona ne voli ruže, sam bi sebe lupao po glavi s njima. Ona mu je pristojno zahvalila, i odbila ponudu. Kao prava dama. Ja sam ga sreo nekoliko dana iza u Gradu, i rekao mu da se nosi skupa s ružama natrag u taj Pariz. Tih sam dana puno radio. Svaku večer, nakon završetka smjene, penjao sam se do njene kuće. Tamo bi sjedali na klupi, i ja bi njoj pričao kakvih sam se sve gosti taj dan nagledao, a ona bi pričala što je radila taj dan, i što je naučila u zanatskoj školi. Nikad mi nije bilo dosta njenih priča. Znalo se i dogoditi da sam bio jako umoran, ali onda bih razmišljao što ću joj sve moći kupiti kad zaradim svoj novac. Živjet će k’o kraljica, mislio sam. Odlučio sam da će biti moja žena, makar mi zadnje bilo. Makar sve Clémente na svijetu morao pretući. Te, 1940 i neke, uzeo sam je za ruku i odveo u crkvu sv. Andrije. Tamo sam joj pred Bogom obećao da ću, k’o magarca, za uši izvuć’ svakog koji je samo pogleda. I nije bilo toga što ne bih napravio za nju. Bio za nju. Zato ti kažem, taj tvoj mangup…“
„A kako si ti, nono, znao da je baš ona prava? Da nisi pogriješio?“
„Spavaj sad. Reći ću ti sutra.“

Idite, pitajte ljude koja im je najljepša ljubavna priča koju znaju. Romeo i Julija, reći će. Elizabeth Taylor i Richard Burton. Brangelina. Ako mene pitate, najljepša ljubavna priča rodila se ispod Srđa, a o njoj zidine i danas pričaju.

 Photo: Historical Images of Dubrovnik & Pixabay

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com