„Zamislio sam“, kaže on meni, „mjesto za nas. Mjesto za dvoje. Za trećeg nema mjesta.“
Sjedimo na klupi na Porporeli. Sunce je u laganom zalasku, a vjetar se blago poigrava s mojom kosom. Zatim krade njegove riječi i nosi ih dalje, daleko… Oko nas su neki ljudi. A možda i nisu. Ne primjećujem, otkad je on tu sjeo.
„Kakvo mjesto? Gdje je to mjesto?“
„Ne znam. Nisam ga još pronašao, ali naći ću. Kad ti ga pokažem, ne smiješ nikom reći za nj.“
Potvrdno kimnem glavom.
„To je, možda, neki otočić. Okružen morem, i teško da će ikada itko završiti na njemu. Tu ću izgraditi jednu kućicu, dovoljnu za nas dvoje. U dvorište ću ti zavezati jednu mrežu u kojoj se možeš ljuljati dok čitaš te svoje knjige. Na otoku naravno neće biti nikoga, samo nas dvoje. I neće biti signala. Mobitele ćemo putem baciti u more.“
Smijem se, iako je on ozbiljan.
„Ne smij se, ja imam plan. Biti će to jedan pješčani otok pa ćeš moći stalno hodati bosa. Naredit ću vremenskim prilikama da uvijek bude ljeto, kako bi ti kosa uvijek mirisala na more i na sreću, kao sada. Namjestit ću prozor naše sobe tako da nas ujutro bude lagane zrake sunca. Jutra će biti topla, i mirisati će na ljubav. Tamo ću ti poljupce moći ostavljati kao poruke, na ogledalu poviše umivaonika, na hladnjaku, na vratima. I bit će poljupci u boji. Dani će biti vrući, ali će na otoku biti dovoljno hlada da se uvijek možeš skloniti. More će biti čisto, i plavo kao u tvojim pjesmama.“
Plavo kao njegove oči, razmišljam. Gledam ga kao da je lud.
„Sve sam već isplanirao. Možda čak onog dana kad sam te prvi put vidio. Već sam tada znao da je sve što radim, i sve što sam radio, za nas. Za tebe. I uvijek sam zamišljao tako neko mjesto, gdje si ti jedini stanovnik i jedini gost, i gdje je tvoj smijeh jedina glazba.
Pođi samnom na moj otok. Obećavam ti haljine od morske pjene. Ogrlice i nakit od najšarenijeg i najmirisnijeg cvijeća. Naušnice od najljepših školjki koje uspijem izroniti. Obećavam ti da će oko tvog srca biti vječna toplina. Obećavam ti najvatrenije i najtoplije zalaske sunca koji će trajati vječno, a ipak, nova jutra neće izostajati.“
„Što ćemo jesti na tom otoku? Gdje ćemo nabavljati potrebne stvari?“
„Ma ponijet ćemo sve sa sobom kad budemo išli. Uostalom, ako si ti tamo, onda mi još jako malo i treba za sreću.“
„Dobro.“ Nasmijala sam se. „Poći ću s tobom, jednom kad pronađeš taj otok.“
Zadovoljno je kimnuo glavom.
„Odlično. Dotad, ostajemo u Gradu. To je najbliže što možemo biti raju. Ostajemo tu. Tu, gdje Lokrum ljubi nebo.“
