Malo smijeha, malo ljubavi, i puno Dubrovnika u plućima i mislima.

Večer je. Rana jesen. Dovoljno prohladno za ugodnu šetnju, a dovoljno toplo da se haljine još ne spremaju u ormar.
Skalinima od Buže spuštam se na Stradun. Iz jedne od ulica neki mladići razlijevaju La musicu di notte. Pružam ruke osvijetljenom Stradunu i dozvoljavam da me povede na ples. Dok se okrećem, upijam svaki milimetar zidina, svaki osmijeh svetoga Vlaha.
Kako nastaju umjetnici? Što je to što umjetnika čini umjetnikom? Tko to zavlači ruke u dubinu njegove duše i na površinu izvlači samo najbolje?
Zahvalim se Gradu na najljepšem plesu i nastavim svoju šetnju. Sjedam u skaline Svetoga Vlaha. Pogled mi skače od Orlanda do zvonika, od zvonika preko gradskih krovova. Upijam svaki milimetar, svaki tračak svjetla oku dostupan.

Sjedim na mjestu gdje je možda Marin Držić nekad ispijao svoju prvu, jutarnju kavu, dok je u pukotinama zidina tražio svoju inspiraciju. Prošetam se do Kneževa dvora, koji čuva uspomene na prve izvedene Držićeve predstave. Tu su možda rođene misli o Dundu Maroju ili Noveli od stanca.
Hodam dalje do Gundulićeve poljane. Buljim u taj kip, ne bi li mi možda dao neke odgovore.
„Što je tebe pokretalo?“ pitam. „Gdje si ti tražio inspiraciju, onda kad je nije bilo?“
Umjesto odgovora, dobijem samo zvuk vjetrića i žamor u sporednim ulicama.

Vraćam se na Stradun, ovaj put sjednem kraj Orlanda odlučna da mu povjerim svoje probleme.
„Već dugo ništa nisam napisala. Želim…“ Uzdahnem. „Tebi to sigurno neće zvučati glupo. Želim da me ponese ista ona struja koja je nosila Iva Vojnovića, Marina Držića… Želim hodati kuda su oni hodali, želim ukrasti ono što su oni pronašli u dubrovačkom zraku.“
Učinilo mi se da mi Orlando namiguje. Okrenem se oko sebe. Pustim očima da upiju toplinu gradskih prozora. Svaka od ulica zna ponešto. Svaki od ovih kamenih zidova skriva poneku tajnu. Moj Grad ima svoju priču. Treba samo pažljivo slušati, i pustiti da je on sam ispriča.
Jednom me jedan poznanik pitao tko sam zapravo ja, što me gradi, što me inspirira.
„To je bar jednostavno“, odgovorila sam. „Malo smijeha, malo ljubavi, i puno Dubrovnika u plućima i mislima.”
Pogledao me zbunjeno, nije me shvatio.
Niste ni vi? Spustite se do Straduna. Duboko udahnite i prošetajte. Dozvolite sebi da upijete svaki milimetar ljepote. Svaki djelić Grada. Sigurna sam, istog trena sve će vam biti jasno.