„Najgore mi je kad se trebam naći s nekim, a njemu se ugasi mobitel. Kako ljudi mogu živjeti mirno s praznom baterijom?“
Mama se smije.
„A kako su ljudi živjeli prije tih pametnih telefona? Ništa se ti ne brini. Ako su se našli Marijeta i Ivo, naći ćete se i vas dvoje.“
„A tko su Marijeta i Ivo?“
„Zar je moguće da ti nitko nije tu priču ispričao?“ Mama ostavlja robu koju je slagala i sjeda kraj mene.
„Marijeta i Ivo su bili pranone i pranono od moje prijateljice, ma znaš Marijetu. Mislila sam da znaš tu priču! Uglavnom, Marijeta i Ivo su oboje bili iz Grada, i zajedno su odrasli. Kad su bili dovoljno odrasli postali su mladić i djevojka, i bili su nerazdvojni. Kakva je to ljubav bila! Marijeta je završila zanat za krojačicu pa mu je često šivala košulje, a ljudi su Iva uvijek viđali kako njoj nosi cvijeće pod prozor. Navečer su uvijek bili u điru Stradunom, držeći se za ruke. Svi su ih pamtili.“
„I?“
„I… Ivovi roditelji su bili malo imućniji, pa su ga odlučili poslati u Ameriku. A znaš i sama kako je tada bilo, nije bilo Skypea i ovih današnjih čuda tehnologije pa da mogu stalno biti u kontaktu. Ivo joj je obećao da će se jednom vratiti, a Marijeta je obećala da će ga čekati. Marijeta se tada zaposlila u nekom obrtu kao krojačica, i dugo je vremena skupljala zarađene solde. Uz to, majka joj je dala svu ušteđevinu koju je imala. Majka je vjerovala da će Marijeta i Ivo uspjeti. I tako ti se ona jedan dan uputila za Ameriku.“
„Sama? Tek tako? Nije mu ni javila da dolazi?“
„Da, da. Znala je samo ime gradića u kojem je Ivo živio. Neću te slagati, rekli su nam da je oko dva mjeseca putovala do Amerike. Možeš li zamisliti? Bez mobitela, bez ikoga, sama! Ona je odlučila da ide svome Ivu i gotovo.“
„I? Što je bilo kad je došla u Ameriku?“
„Ne znam što je bilo kad je došla u Ameriku, ali znam da su, prije nego je Ivo paso na onaj svijet, proslavili 54 godine braka, mala moja. Što misliš?“
„Mislim da bi mi“, odgovaram kroz smijeh, „trebala dati svoju ušteđevinu i poslati me na odmor u Ameriku.“
Nerado priznajem, ali mama je uvijek u pravu. Sjetite se priče o Ivu i Marijeti idući put kada se nekome isprazni baterija. Ljudi su zbog ljubavi prelazili oceane pješke. Bez Vibera i Whatsappa, bez wirelessa i pametnih telefona. Jeste li sigurni da želite čekati nekoga tko zbog vas nije u stanju ni ulicu preći?
A kad jednom nađete ljubav, čvrsto je zagrlite. Vjerujte u ljubav, i vjerujte ljubavi kao vodilji. Da je Marijeta tada sumnjala, ja vam sada ne bih pričala ovu priču.
Photo: Historical Images of Dubrovnik
