„Nije do tebe, do mene je“, izgovaram dok skupljam svoje posljednje stvari. S iznenađujućom lakoćom zatvaram vrata iza kojih ostavljam jedan dio sebe, onaj bezbrižni.
Stojim na kolodvoru. Čekam autobus s jednosmjernom kartom u ruci. Ne okrećem se. Znam da ne smijem. Okrenem li se natrag, znam da ću se poželjeti vratiti. Znam, rastrgat će me želja da se luđački zaletim u taj zagrljaj sigurnosti.
Sigurnost je lijepa. Sigurnost je dobra. Sigurnost je, pa, sigurna. Ali u naručju sigurnosti nikada se ništa ne događa. Ne ideš naprijed, ne ideš natrag. Samo si – siguran. Sigurnost mi više nije dovoljna. Iako si nudio najbolje od sebe, sve što si mogao i nisi mogao, sebično sam tražila još.
Sada kada sam dovoljno daleko i kad me više ne dotiče najbolje od tebe, red je na meni da se zahvalim.
Hvala ti, prije svega što me voliš. Čak i onda kad nisam materijal za ljubav, čak i onda kada tražim više nego što ti možeš pružiti. Hvala ti što si ipak ono najbolje čuvao za mene. Što si najbolje dane, trenutke, najbolje događaje i najbolje ljude odlučio podijeliti baš sa mnom.
Na svim mjestima koja sam s tobom vidjela. Na svim večerima koje su bile samo moje. Hvala ti za smijeh i radost, pa čak i za suze ti hvala.
Hvala na svim olujama od kojih si me zaštitio. Na svim vjetrovima koje si tjerao svojim leđima. Hvala što si mi dozvoljavao da te uvijek nazivam svojim, iako sam ja tebi pripadala malo više.
Hvala i za sigurnost tvog zagrljaja koju sam, na kraju, tako sebično odbacila.
Hvala što si me čekao, pa čak i onda kad si znao da neću doći.
Znaš, ja ću sigurno ponovno doći. Kako to već biva s velikim ljubavnim pričama, ti znaš da ja ne mogu bez tebe, koliko god glumila da je suprotno.
U dubini duše sigurna sam da ćeš me ti ipak primiti natrag. Da ćeš me dočekati raširenih ruku i s prevelikim osmijehom. Znam, dozvolit ćeš mi da se s kolodvora luđački zaletim u tvoj zagrljaj i da smjestim glavu tamo gdje joj je uvijek i bilo mjesto, na tvoja ramena.
Jer ti si tako dobar. Ti si uvijek prema meni, prema svima nama bio bolji nego što smo zaslužili. Ti nas uvijek voliš, čak i kad ti ne vraćamo istom mjerom.
Znaš, često razmišljam o tebi. Navečer kad ostanem sama u svoja 4 zida, u ovom mjestu koje nudi sve osim sigurnosti, tako često mislim na tebe.
Pričam zidovima o tebi. O svemu što ti jesi. Pa te tražim. U pjesmama, u drugim ljudima, u nekim starim fotografijama. Pa te ugledam, pa se nejaki osmijeh probije između suza.
Noću, dok ostatak svijeta spava, ja mislim na tebe.
Pa te tiho, ispod glasa, spomenem. Da nitko ne čuje, da nitko ne ukrade moju najveću tajnu.
Nedostaješ mi, Grade moj.
