2017. godina za mene je bila sve samo ne mirna godina – puna uspona i padova, gubitaka, naučenih lekcija i jedan veliki dobitak. Ljudi su dolazili i odlazili kao na gradskom kolodvoru, ostavljajući sve vrata za sobom otvorena. Prva lekcija koju sam naučila bila je da je ponekad, koliko god bilo teško, potrebno nogom zatvoriti ta vrata. Tako snažno, da se više nikad ne otvore.
Najvažnija lekcija koju sam naučila jest – nemamo vremena. Koliko god bili hrabri i uvjereni da vrijeme baš nama neće nikuda pobjeći, hoće. Jedno jutro ćemo se probuditi i shvatiti da je prilika išetala kroz vrata, a mi nismo ni potrčali da je uhvatimo. Postojao je taj Netko. Iz nekog meni nepoznatog razloga, nikad mu nisam rekla koliko ga volim. Ima vremena, mislila sam. Jedno jutro sam se probudila, a hladna praznina zjapila je s desne strane kreveta. Otišao je. Više ga nisam srela. Sve što možete danas, ne ostavljajte za sutra. Ljubite se više. Grlite čvršće. Ako nekoga volite, viknite to na sav glas. Nema veze što ste upravo na glavnom gradskom trgu i što će vas možda gledati k’o luđaka. Pogledajte nju ili njega, upravo sada dok sjedi do vas, i recite mu sve što biste rekli da ne postoji sutra.
Štošta se promijenilo. Upoznala sam neke ljude koji su dotada, vjerojatno, bili čuvani u nekoj draguljarnici da ih drugi ne oštete pogledima. Naučila sam objavljivati – pisati još uvijek učim.
Naučila sam da je nekad potrebno pustiti okove koji nas tako drže, jer ako ne pustimo, sidro će nas povući za sobom i potonut ćemo. A kad izronimo i udahnemo, osjećaj je prokleto dobar.
Koliko god klišejizirano zvučalo – sve se događa s razlogom. Shvatiš to kad u tvoje prostorije uđe najtopliji osmijeh i najugodniji glas, sposoban da zasjeni sve hladne i oštre glasove koji su tuda urlali prije njega.
Protekla je godina bila teška. Usudim se vjerovati da tako treba biti. Najbolje stvari dolaze tek nakon mukotrpnog rada i krvavog znoja. Naučila sam ne uzimati ljude zdravo za gotovo. Sada grlim svaki put kao da je posljednji. Srela sam Ljubav. Onu s velikim LJ, koja je u stanju pobijediti sumnje, tuđa mišljenja, lovu, materijalne stvari i sve ostale niže prijetnje. Ljubav koja staračkim rukama grli jednako čvrsto kao da su mlade i snažne. Ljubav koja ne ostavlja mjesta bljutavim osjećajima i mlakim sumnjama.
Ne čekajte uvijek prvi siječnja za nove odluke. Učinite to u srcu kolovoza, kad osjetite potrebu vrisnut nekome na drugom kraju Grada da ga volite. Želim vam da vam naredna godina bude kao moja – isplativo i prekrasno zahtjevna.
Sjećate se jednog velikog dobitka kojeg sam spomenula na početku? Oprostite, pakiram se i žurim mu u zagrljaj. Čitamo se i u 2018-oj!
Želim vam sve najbolje. Ljubite, volite i grlite kao da je svaki put posljednji.
Vaša Iris
Cover photo : unsplash.com
