Sjećam se, kad smo bili manji, kako bismo na kraju školske godine brat i ja dobili nagradu za postignuti školski uspjeh. Sladoled na Stradunu, nekoliko kuna za kasicu prasicu, nova školska torba ili nove tenisice za trening… Bile su to simbolične sitnice koje su, kada je odraslima manjkalo vremena i riječi, predstavljale pohvalu za postignute uspjehe i poticaj za sve buduće.
A ipak sjećam se da je više od tog dara vrijedio obiteljski odlazak na plažu, ili nedjeljno okupljanje za ručkom.
Voljela bih se, barem ponekad, vratiti u vrijeme kada su školska torba i kasica prasica bile sasvim dovoljne za sreću.
Voljela bih, da mi netko kaže da ljubav i dalje postoji. I da se ne može kupiti, na policama trgovina, ili naručiti preko interneta, platiti pouzećem, rezervirati unaprijed.
Vidiš, godine nas obrade različito. Ljudi koje sam voljela pretvorili su se u ljude koji svoju sreću mjere nulama na računu, u ljude koji svoju ljubav traže prema marki automobila ili nekretninama koje posjeduju.
Ja i dalje tražim nagrade za svoje uspjehe. I što ih više tražim, više ih dobijam.
Moja je nagrada zvuk struganja šapica po parketu i lupanje repa tako da svi u zgradi čuju jer, napokon, došla sam. Moja je nagrada obiteljski ručak nedjeljom gdje jedno ne jede zbog posljedica subote navečer, a drugo jede prebrzo jer kasni na posao. Ali tu smo, ništa se nije promijenilo. Moja je nagrada kad se mama smije, i kad me ujutro budi sa skuhanom kavom koju tako malo cijenim. Često zaboravim da s mojim godinama teku i njene.
Moja je nagrada topao, sunčan dan nakon hladne i kišne zime. Šetnja Porporelom nakon dugog izbivanja iz Grada. Kava s prijateljicom koju dugo nisam vidila. Ona dobra, stara pjesma na radiju. Knjiga koju sam čitala u osnovnoj školi, ali sada ima sasvim neko drugo značenje. I taj film koji se emitira na programu, a nisam ga gledala „sto godina“.
Ježim se stanova od sto kvadrata koji zjape prazni i u kojima te nitko ne čeka. Ježim se zidova ukrašenih najskupljim umjetninama, jer zidovi ne slušaju kakav ti je bio dan. Bojim se praznih, hladnih kreveta, usamljenih večera i usamljenih čaša za vino.
Džaba skupocjeni parfemi ako vam nitko ne gura nos u kosu da bi ih mirisao. I džaba skupocjena odjeća koju na kraju dana nema tko skinuti sa vas.
Stan pretijesan od ljubavi i širok osmijeh koji vas čeka na vratima ne može nitko platiti. Ni zamijeniti. Ni automobili, ni stanovi, ni odjeća.
Nedostaje mi neko staro vrijeme, ili mi je potrebno novo vrijeme. U kojem ćemo umjesto o onome što nosimo u skupim torbama, početi razmišljati o onome što nosimo u sebi.
Photo: Go Dubrovnik Archive
