Još jedna sezona slaže kufere da pokuca na vrata Grada. Primijetila sam da se ugostiteljski objekti pomalo bude iz zimskog sna, stižu prve rezervacije, a po apartmanima se ventaju prvi kušini. Sad ćete sigurno promisliti, „ova je luda“ ali, jesam li ja jedina koja se ne raduje nadolazećoj sezoni? Ponekad se upitam jesmo li zaboravili tko smo, i odakle dolazimo?
Živimo u Gradu tradicije, ljubavi i kulture. Živimo u zagrljaju zidina koje su stoljećima građene, u Gradu u kojeg se ulaz plaćao kamenom postavljanim na iste zidine. Imali smo tu ludu sreću da nas je netko odlučio smjestiti baš tamo gdje svaka građevina ima ne jednu, već nekoliko povijesnih priča. Blagoslovljeni smo životom u mjestu gdje su plaže baš najljepše i ima ih toliko, da svaki dan možemo provesti na drugoj. Tu kod nas ima tako puno sunčanih dana i to naše sunce grije jače nego bilo gdje drugo. Hodamo istim kamenom kojim su nekad hodali Marin Držić, Ivan Gundulić, Ruđer Bošković i još neki koje svijet danas naziva velikima. Ruku na srce, netko bi drugi ubio da udiše zrak koji mi dišemo. Pa opet, zašto nam to nije dovoljno, i kad je sve to postalo premalo?
Ponekad mi se čini da se moj grad ljeti pretvara u bojno polje, a bitke se vode s ciljem osvajanja još kojeg centimetara za postavljanje novog stola i menija. Kao da smo zaboravili prioritete, tko smo i što sve možemo ponuditi. Tu gdje vi danas postavljate stolove i stružete stolicama, mi smo se nekada igrali i stvarali prve ožiljke na koljenima. Prosipali suze i prve poljupce. Jeste li u svoj toj trci za novcem zaboravili da je naš Stradun prije svega mjesto ljubavi, susreta i zagrljaja nakon dugo vremena?
Skromno ću reći da živimo u najljepšem gradu na svijetu. No, ponekad mi se ipak zavrti od svih tih kineskih suvenira (zar su zakržljale zlatne ruke domaćih ljudi) i ubacivača što me povlače za rukav. Hoće li jedno jutro netko probuditi Orlanda postavljajući mu klaunsku periku na glavu, ako to znači da će turist baciti pola eura pod nj?
Alarm u glavi mi se upalio ove zime, kad sam čula da su nekima naše adventske kućice sredstvo produživanja turističke sezone na cijelu godinu. Vjerujem da se mnogi od vas neće složiti samnom, ali ja bih ipak voljela da je naša svjetska destinacija, barem nakratko – naša. Da i mi imamo priliku živjeti naš Grad kao da smo prvi puta tu, kao da smo turisti u najljepšem biseru na ovim prostorima. Da mogu slobodno prošetati gradom raširenih ruku, upijajući svaki centimetar i slušajući golubove što nadlijetaju i vriskove djece, umjesto škripanja stolova i dovikivanja cijenama. Nikad ne zaboravljam istaknuti, gdje god da odem, da zaista dolazim iz najljepšeg Grada na svijetu. Skromno potpisujem. No, što sam starija i što više promatram, sve mi se više čini da u jednom Gradu dva grada žive. I hvata me panika koji će od ta dva grada pobijediti, i Gradom postati.
Ne brinite, nisam prolupala i nisam jutros udarila glavom izlazeći iz kreveta. Nisam zaboravila da od nečega moramo živjeti cijelu godinu. No uz to, jednako važno, nikad ne zaboravljam da koliko treba od nečega živjeti, toliko treba i za nešto živjeti.
Fotografije: Historical Images Of Dubrovnik
Cover : Arhivska fotografija GoDubrovnik
