Dođe tako ljubav, pojavi se na vratima nenajavljena i uleti kao uragan. Donese sa sobom vreće smijeha, kamione zagrljaja i tone obećanja. Donese sunce i pjesmu, i hrpu energije koju iskorištava skačući luđački po stanu. A onda se odjednom umori, spakuje stvari i ode. I poslije nje ostane…
Što poslije ljubavi ostaje?

Ostaje jedan broj telefona koji u početku imaš želju nazvati nekoliko puta dnevno, iako znaš da ne smiješ. Nakon nekog vremena taj broj izblijedi, pa se jedva sjećaš pokoje znamenke. Ostaje prazan stan koji se odjednom nekako čini veći, još prazniji. Ostaje i miris u plahtama koji podsjeća da je nekad netko spavao s druge strane kreveta.
Ostaju hrpe papirića na kojima je bilo isplanirano kako ćete zajedno proputovati svijet u 80 dana, i kako ćete osvojiti isti. Ostaju i fotografije s kojih se smiješe neki ljudi koji su ti se nekad davno činili poznati.
Ostaje i uspomena u osjetilima na miris jednog parfema, pa kad ga osjetiš na slučajnom prolazniku, sjetiš se kako je to bilo jednom živjeti. I disati.
Ostaju i zbunjeni pogledi prolaznika kad preko Straduna prolazim sama, kad u mojoj ruci nije neka druga ruka što je lagano ljulja. Ostaju i neki ljudi koji su nekad bili naši prijatelji, a sada shvaćam da zapravo nema „naših“ prijatelja. To su prijatelji ili moji, ili njegovi.


Poslije ljubavi ostaje želja da se nekad slučajno sretnete u prolazu. Da barem slučajno uhvatiš smiješak, pogled, bilo što. A onda kad se sretnete, spuštate pogled i okrećete glavu na drugu stranu. Jer, što reći, kako objasniti odlazak ljubavi?
Ostaju i neke pjesme koje više nemaš želju čuti na radiju. Dvije šalice za kavu kao podsjetnik da vas je tu nekad bio paran broj. Ostala je tu i jedna četkica za zube koju mi je još uvijek žao baciti, jer ona je značila da je tu tvoj dom.
Ostaje želja za još jednim zajedničkim zalaskom sunca na Porporeli. Za još jednom šetnjom Stradunom. Za još jednom večeri na Srđu. Sve bih skaline od Buže sada u jednom dahu preletila, kad bih znala da me ti na vrhu čekaš.
Koncerti ne zvuče isto otkad tebe nema. Filmovi su dosadni i nemaju sretne završetke, a komedije više nisu smiješne. Otkad te nema, ponovo spavam s upaljenim svjetlom. Tvoja strana kreveta je još uvijek prazna. I hladna.
Ostaje praznina koju više nitko ne zna popuniti. Koju više nitko ne može zagrliti. I koja postaje svaki put malo veća, kad se s mojim prstima isprepletu neki drugi prsti. Ostaje i navika da se trzneš na svaki zvuk mobitela, u nadi da je to baš ta poruka. I ostaje gorak okus u ustima kad se probudiš usred noći pa shvatiš da si samo sanjao zvono na vratima.
Čuvajte ljubav. Kad uleti na vrata, donese toliko puno stvari. A poslije ljubavi, zapravo, ne ostaje ništa.

Photo : Historical Images of Dubrovnik

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com