Budući u mene doma nikad nema mira, uzela sam laptop i pobjegla u obližnji kafić na kavu. Pišem, pišem… U poslu me prekida dvoje ljudi, mladi par, stranci. On me pita može li hitno posuditi moj laptop na par minuta, što naravno dozvoljavam.
Dok je on rješavao svjetske probleme pomoću mog laptopa, ja sam se upustila u razgovor s njegovom boljom polovicom. Ponekad se zapitam čime ja to zračim, kad se za mene lijepe ljudi s najljepšim pričama na svijetu. Upoznajte moje sugovornike.
Robert je iz Poljske, Julija je iz Španjolske. Robert i Julija u vezi su već tri godine. Upoznali su se u Londonu gdje su oboje bili na kratkom odmoru s prijateljima. Julie je, kada su se upoznali, bila u vezi pet godina. S Robertom je provela nekoliko sati, a kad se vratila u Španjolsku ostavila je svog tadašnjeg momka i rekla mu da je pronašla ljubav svog života. Nakon samo par sati! Robert je, s druge strane, znao da će Julija za nekoliko tjedana odseliti u Kanadu, gdje je trebala neko vrijeme raditi. Vratio se u Poljsku gdje je spakirao svoje stvari i krenuo na putovanje života.
Možete li zamisliti scenu: Julija je stigla na aerodrom u nepoznatom gradu, a na aerodromu je već čeka Robert. Naravno, Julija nije znala da će on biti tamo. Rekla mi je da se ne sjeća da je ikada plakala kao toga dana. Bila je pomalo zbunjena jer je ona planirala idućih nekoliko godina putovati po svijetu i raditi. Za Roberta to nije predstavljalo problem. Iduće tri godine Robert i Julija su živjeli i radili u Kanadi, u Indiji, u Španjolskoj, na Šri Lanki… Trenutno, kaže Julija, žive u Londonu. Po prvi put u životu se ne boji gdje bi je njen posao mogao odvesti, jer zna da konačno ima nešto što ne zna za prepreke.
Ako pitate Juliju, daljina je nešto što su ljudi izmislili kao ispriku. Geografske širine i dužine zapravo stvaraju ljudi koji su vama bitni, i koji se nalaze na nekom mjestu, te na taj način stvaraju koordinatu. Vi ste pak na nekom drugom mjestu, i vi ste druga koordinata. Kada se približite prvoj koordinati, više nema geografske širine i dužine, odnosno nema daljine. Ima smisla, zar ne?
Julija nije vjerovala u brak i nikada se nije planirala udati.
„A što je taj prsten na tvojoj ruci?“ pitam.
„Nema te stvari na svijetu koju ne bih napravila za Roberta“, odgovara sa smješkom.
Robert zatvara laptop i pridružuje se stvarnom svijetu. O čemu pišem, pita me.
„O ljubavi.“
„Ljubav pomalo umire“, odgovara Robert. „Briga me.“ Sliježe ramenima. „Ja sam svoju našao.“
Nakon što je završio smjenu, zove me On i pridruži nam se na kavi. Pričam mu o Robertu i Juliji koji su upravo morali otići.
„A što se tiče toga…“ kaže On, „sjećaš se onog Pariza u koji si željela ići?“ Pred mene vadi avionske karte, rezervacije, i hrpu nekih letaka.
„Prosinac ti se čini u redu?“ pita me.
Stanem, pa se zamislim. Možda…
