Subota jutro. Na poljani naručujem kavu, čekam Mariju. Ona studira u Zagrebu, ja u Splitu, pa svaki susret s njom smatram mini praznikom. Nakon višesatnog ispijanja kave (toliko toga trebamo nadoknaditi), moja Mare zaključuje: „Tebi nema spasa. Ti si nepopravljivi romantik!“ Dolazim doma baš na vrijeme za objed, gledam oko sebe i mislim se: „Ma nemaš ti Mare pojma!“
Kako neću biti romantik! Pa mene je odgojilo dvoje odraslih ljudi, koji su se voljeli kao pubertetlije. Zajedno bi pjevušili iste stihove i nadopunjavali jedno drugom rečenice. Ujutro bi zajedno pili kavu, pa bi zajedno išli u spenzu. Onda bi on kuhao objed, a mama bi ga poskrivećki promatrala. Popodne bi tata prilegao, a ona bi napravila štrudel od jabuka, jer je taj njemu najdraži. Navečer smo mogli čuti kako se hihoću u svojoj sobi, kao djeca. Njihove su svađe i ljutnje trajale punih 10 minuta. To je najviše što su mogli izdržati da ne razgovaraju jedno s drugim. Vikendom bi često brata i mene odveli na sladoled, i oni bi tad šetali Stradunom držeći se za ruke. Osim naše male obitelji, kao da na svijetu nitko drugi nije postojao.
Kako da ne budem romantik! Pa ja sam odrasla uz priču o Clementu iz Pariza, koji nije imao nikakve šanse! Meni su umjesto Pepeljuge i Trnoružice pričali o vjeranju ispod Srđa i na Porporeli. Kada je nono umro, poljubila je none njegovu ruku i stala se smijati.
„Što se smiješ?!“ pitala sam gotovo ljutito.
„Rugam se“, odgovorila je sjetno. „Vremenu. Jer je mislilo da može protiv nas dvoje. Terminalnoj fazi, koja nije znala da ljubav ne obolijeva od raka. I vječnosti. Ona misli da je duga, a bit će prekratka kad se ponovno sastanemo.“
Bili su u braku skoro 50 godina. Neki dan ona meni govori da ju je prerano napustio jer, kako kaže, nije ga se nagledala.
Kako da odbijem vjerovati? Pričala mi mama o nekoj Kati što ju je poznavala. Kate je bila iz bogate, poznate obitelji, a zaljubila se u običnog ribara. Njeni nisu htjeli ni čut’ o udaji za njega. Poći će Kate za pomorca, govorili su. Za gospara. Neće ona, sigurno, za tog nitkova. Odveli je čak iz države. Ali Kate je pobjegla. Vratila se. Tri ga je godine tražila. Eno ih, kaže mama, sjede na taraci svoje kuće i čuvaju unučad.
Kako da ne vjerujem u ljubav? Moju susjedu, onu sa šestog kata, muž je ostavio ’98. Mladi su se vjenčali, nisu imali djece, i on je rekao da njemu „fali života“. Dan danas ona je sama, nema nikoga. Svaku večer prije spavanja, ona ostavlja ključ ispod otirača, za slučaj da se on vrati.
Ljubav je neuka. Ona ne poznaje pismo ni vjeru. Ne zna statuse, prezimena i titule. Ne zna ljubav za kilometre. Za stanja na bankovnom računu. Za kvadraturu. Za terminalne faze, ni za starenje. Ljubav je neuka, ali uči. Mlade ruke da grle kao naborane, stare. I stare oči da gledaju kao mlade. Kako prvog dana, tako uvijek.
Zbog ljubavi se vodili ratovi. Palili gradovi. Zbog ljubavi se bježalo i vraćalo. Čekalo i nadalo. Zbog ljubavi se rušili zidovi, osvajali teritoriji i Srđevi.
Kako da ne vjerujem u ljubav, kad je ljubav jedino što znam?
