Jedan moj prijatelj u vezi je s istom djevojkom od petog razreda osnovne, što bi značilo skoro 12 godina. Kada su se tek upoznali krenuvši u isti razred to je bilo samo dječje držanje za ruke nakon škole, a nedavno mi je rekao da je planira pitati da se doseli.
„I, jesi je pitao?“ pitam neki dan.
„Znaš što, zapravo… Kupio sam prsten. Zaprosit ću je.“
„Molim?“
„Pa da. A kad pristane, (nema ako), onda ću je pitat da se useli kod mene. Onda ću joj pokloniti muzej ljubavi. Ipak nam je ubrzo godišnjica.“
„Poklonit ćeš joj što?“ Smijem se. Smije se i on.
„Muzej ljubavi, ja to tako zovem. Dođi do mene, pokazat ću ti. Samo ne smiješ nikom reći o čemu se radi.“
U međuvremenu je ona pristala, on joj je dao poklon, pa mi je dozvoljeno otkriti vam njegovu tajnu. Popeli smo se u njegov stan i ulazimo u sobu, a on je smrtno ozbiljan, kao da će mi otkriti neku svjetsku tajnu. Klekne na pod i ispod kreveta izvuče nešto što je meni izgledalo kao drvena škrinja, veličine kao otprilike pola njegovog kreveta. Onda je otvori i pokaže mi rukom da povirim u nju. Prvo sam se nekoliko minuta smijala a onda, kad sam se uozbiljila, dozvolila sam da mi objasni što u toj kutiji rade predmeti poput, na primjer, čarapa.
Ljudi moji, on je u toj kutiji čuvao svaki mogući predmet koji je mogao sakupiti otkako je upoznao svoju sadašnju zaručnicu. Čuvao je njenu zadaćnicu iz petog osnovne u kojoj je bio esej o njemu. Olovku koju mu je kupila kao suvenir kad je u osmom razredu išla na izlet sa školom. Njene fotografije iz osnovne i srednje škole. Njene prve naočale za vid. Karte od prvog filma koji su gledali zajedno u kinu. Ulaznice svih koncerata, utakmica, izložbi… Poruke koje mu je u školi pod nastavom pisala na papirićima. Majicu koju mu je poklonila kad se vratila s ekskurzije iz Španjolske. A čarape? A da, čarape. Ona je tek naučila šivati, a on je otkrio rupu na svojoj čarapi. Bila je to prva stvar koju je uspjela zakrpiti, i zbog toga su dobile mjesto u njegovom „muzeju ljubavi“. Sad se više nisam smijala, totalno uozbiljena dozvolila sam da mi predmeti u toj kutiji ispričaju njihovu priču, i da mi pokažu koliko zapravo on nju voli. Ta je škrinja doslovno muzej njihove ljubavi.
Vjerujem da mnogi od vas imaju svoj muzej, svoju „škrinju ljubavi“. Imam je i ja. Samo, ja sam svoju tek počela puniti. I nadam se da će doći vrijeme kada će mi trebati veća.
Škrinje ljubavi nekada mogu biti „štetne“, posebno onda kad nakon nekoliko godina u dnu ormara pronađeš neku košulju koja odavno nije trebala biti tu, pa pustiš da te njen miris vrati u dane u koje se ne bi trebalo vraćati.
Nadam se da moja škrinja neće nikada poslužiti kao podsjetnik. Eventualno kao iznenađenje tebi, ili kao vizualna pomoć da nekome ispričam našu priču. Nadam se, da mi nikada neće zatrebati podsjetnik da se sjetim koliko te volim.
