Moj je Grad poseban. Posebniji od svih drugih gradova na svijetu. Zašto?- pitat ćeš me. Osim prekrasnih ljudi i nekih najljepših neispričanih priča, Grad skriva i jednu sobicu, i upravo zato je poseban. Neću ti reći u kojoj se točno ulici ta sobica nalazi, jer bi ti se moglo svidjeti ono što pročitaš pa bi je mogao poželjeti potražiti, a ja to nikako ne smijem dozvoliti. Moja je sobica meni, ono što je tebi klupa na kojoj si nju prvi put poljubio, pa sad tu klupu želiš uokviriti da nitko nikada više ne sjedne na nju.
U sobicu sam prvi put ušla kad nas je na Stradunu uhvatio jedan od onih iznenadnih proljetnih pljuskova, pa smo se požurili skloniti. I u isti sam tren poželjela u toj sobi ostati, hm… Pa barem zauvijek.
U sobici se miješao miris starog, drvenog namještaja s mirisom njegova parfema. Kasnije sam putovala, raspitivala se, tražila, ali uzalud. Taj miris više nisam susrela. Na sredini sobe stajao je veliki krevet, prekriven plišanom crvenom dekom u koju sam se zimi obožavala zamotati. Nedavno sam u jednom centru pronašla istu takvu deku i kupila je, ali to nije bila ista ona deka. Bila je tu i neka polica sa starim knjigama koje bih ja čitala kad sam se pravila da sam ljuta na njega. Nisam ih puno stigla pročitati, s obzirom da je najduže razdoblje moje ljutnje trajalo punih 7 minuta. Bio je tu i maleni televizor, na kojem smo gledali filmove koji su se činili kao ništa u usporedbi s našom pričom.
Poviše kreveta je bio i maleni prozor, potpuno uokviren i obrastao bršljanom. Godinama smo se skrivali on i ja iza tog bršljana i bježali od stvarnosti. Zimi smo slušali kišu kako liže prozorsko staklo, a ljeti korake užurbanih stranaca koji su došli otkriti svaki kutak Grada.
Da sobica može ispričati ono što zna, sigurna sam da biste čuli priče ljepše od onih koje su vam vaši stariji pričali. Priče o djevojačkim snovima punim nade, o osvajanju svijeta jednom rukom držeći drugom njegovu. Priče o dječaku koji se tek spremao postati muškarac i otkriti što zapravo želi. Priče o zajedničkim kućama koje se neće izgraditi. O šašavim imenima za djecu koja ipak neće nositi. Priče o knjigama koje će se tek napisati. O fakultetima koji će se tek završiti. O morima koja tek treba preploviti.
Sigurna sam da ti kameni zidovi još uvijek odzvanjaju smijehom uzrokovanim njegovim šalama koje su samo meni bile smiješne. I poljupcima u tisuću boja.
Nije se u toj sobici nalazilo ništa posebno. Jedan veliki krevet, s plišanom crvenom dekom. Jedan mali televizor s filmovima koji pojma nemaju o životu. Jedan prozor uokviren bršljanom. Nekoliko knjiga koje tek treba pročitati. Jedna gitara kojoj je puknula žica, ali je pamtila našu pjesmu. On i ja. Meni dovoljno.
Ova je priča nastala po najistinitijem događaju na svijetu. Svatko od nas ima svoju „sobicu“. Možda to nekad i nije sobica. Možda je to klupa na kojoj si je prvi put poljubio. Njena soba u koju biste se ušuljali kad bi njeni roditelji već bili u dubokom snu, pa bi spavali zagrljeni u krevetu za pola čovjeka. Ili stražnje sjedalo njegovog auta, na kojem ti je prvi puta rekao da te voli. Možda je to bio stan u kojem ste živjeli dok ste još uvijek, pa znaš, živjeli.
Zaista, kažem vam, svatko od nas ima svoju „sobicu.“
