Jeste li ikada upoznali nekoga i, kada ste prvi puta naslonili glavu na njegovo rame, osjetili ste se kao da je to već navika i kao da ste to dosad učinili bezbroj puta? Koliko ste puta u životu mogli reći da ste baš tamo gdje trebate biti?
Uvijek sam se pitala može li srce imati dom. Tijelo, da. Tijelo osjeti da je doma svaki put kad se nađe na dobro poznatim ulicama Grada, kad se nađe ispod zvonika pa mahne Maru i Baru, i kad mu sveti Vlaho mahne od gore.
Sa srcem je neka druga priča. Srce se uvijek ponašalo kao da nešto nedostaje. Sve dok se jednog jutra nismo srce i ja probudili u nekoj sobi u kojoj prije nismo spavali, ali zagrljeni s dvije najtoplije ruke na svijetu.
Srce je samo jedne ruke zapamtilo kao najtoplije. Samo jedan osmijeh kao najljepši. Samo jedan glas kao najdraži.
Srce pamti ono što želi.

couple croatia
„Pamtit ću ovu večer“, rekla sam mu kada me dopratio do ulaza moje zgrade. Držala sam se objema rukama za trbuh koji me lagano bolio od smijeha.
„Da“, nasmijao se, „večeri u parku se pamte“.
„Večeri s tobom se pamte. Park je samo usputna stanica.“
„Dobro, znamo što pamtiš. Grad, knjige, i skromno ću reći, mene. A po čemu će te pamtiti?“
Slegnula sam ramenima i ostala zamišljena.
Nikada nisam razmišljala o tome po čemu će me netko pamtiti. Po osmijehu, nadala sam se.
Valjda nikad nisam mislila da ću napraviti nešto veliko.
Ja ću pamtiti Grad, i Grad će pamtiti mene. I pamtit će me, nadam se, on.
On je moj najveći obožavatelj. Samoprozvani. On čita sve moje tekstove, upija svaku moju riječ. On papire s mojim črčkarijama koje ostavljam razbacane po njegovoj sobi čuva kao da su zlatni. On me smatra umjetnikom, i meni je to dovoljno.
„Znaš“, kaže mi, „jednom mi je netko rekao da, ako te voli umjetnik, ne možeš umrijeti.“
Ja, naravno, odmah pomislim na Grad. Pomislim na sve one koji su ga kistovima ljubili, i riječima veličali. Na vječni naš Grad.
On bez riječi gleda u mene.
„Što?“ pitam.
„Ako te voli umjetnik, ne možeš umrijeti. Vječan si. Jesam li ja vječan?“
Nisam mu odgovorila. Nasmijao se. Znao je da neću.

dubrovnik croatia

Naravno da si vječan, ludice. Budiš se svako jutro u mojim mislima i toneš u san s mojim dnevnicima.
Gledam ga ispod oka. Mjesečeve zrake obasjale su njegovo nasmiješeno lice.
„A što ti pamtiš? I po čemu će tebe pamtiti?“
„Ja pamtim… Sve. A pamtit će me…“
Dugo šuti, iako slutim da već ima spreman odgovor.
„Ljudi te, valjda, pamte po najvrjednijem što si imao. Po onome čime si se na sebi najviše ponosio. Ja bih volio da me pamte po tebi.“
Poljubio me u kosu, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame. Po prvi, a po tisućiti put.
Srce je pronašlo dom.

Photos :Go Dubrovnik Archive

Cover photo: Nikša Raguž