Bila je večer, šetali smo Porporelom. Tresla sam se od zime. Ili nisam, ali sam nekako morala postići da me privuče sebi. Pogled je zadržao na mom smrznutom nosu.
„Ja bih zbog ljubavi sve napravio.“ Slegne ramenima. „Uz lagani odjeb familiji, običajima i svim onim što-će-reći-selo-ljudima.“
„Ja to ne znam. Ja ne mogu tek tako izgubiti glavu.“ Zbunjeno sam odgovorila.
„Zašto? Što će se dogoditi ako izgubiš glavu?“
Uvijek oprezna, jedna od onih koji pušu na hladno i u nedostatku boljeg odgovora, uzvratila sam protupitanjem.
„A što će se dogoditi ako je ne izgubim?“

 Dubrovnik trip GoDubrovnikOpet je slegnuo ramenima.
„Imat ćeš, možda, nekih šezdeset pet, a ja ću imati šezdeset osam. Prolazit ću tvojom ulicom, a ti ćeš sjedati u vrtu pa ću ti mahnuti. Rukom ćeš mi pokazati da priđem bliže. Oprezno ću ući u vrt, jer neću znati gdje je on. On će vjerojatno biti jedan od onih običnih. Igrao je na sigurnost i dobio ju je. Onda ćeš mi pričati, sve ono što sam s godinama propustio. I ja ću tebi pričati, sve ono što si ti propustila. Pričat ću ti o mjestima na kojima sam te tražio, o ljudima u kojima sam te pokušavao prepoznati. Bezuspješno, naravno. Ne rađaju se takve lajavice svaki dan.“
Nesigurno sam se nasmiješila, pokušavajući pratiti njegov korak i njegove riječi.
„Znaš, bit će u tom vrtu i neka djeca, ali to neće biti naša djeca. Bit će to tvoja i njegova djeca, i moja i njezina možda, ali ne naša. Sluteć’ po tome koliko si tvrdoglava, vjerojatno mi nikad nećeš priznati koliko si čekala moju poruku, pismo, bilo kakav znak života. Ja ću ti prešutjeti koliko mi je samo puta došlo da poštara okrenem naopako i pretresem mu džepove u nadi da nosi nešto za mene. Onda ćeš mi možda i pokazati neke fotografije, kad shvatiš da sam zapravo propustio sve rođendane, Božiće, dočeke Novih godina…

love godubrovnik

Cijeli jedan život.
Neću te pitati kako je bilo buditi se i leći kraj njega svaku večer. Nadat ću se da nećeš ni ti mene pitati. Onda ćeš mi reći tko je sve umro, tko se rodio, što se sve dogodilo između nas i života.
Znaš, tebi će biti možda šezdeset pet, a meni šezdeset osam i tog ćemo popodneva shvatiti da vrijeme ne čeka nikoga i da se godine ne mogu sačuvati onako kako smo mislili.
Moje će ti zgužvane ruke…“
Prekinula sam ga poljupcem. Te sam večeri odlučila poginuti. Osjećaj je bio kao da sam se popela na most i skočila u rijeku raširenih ruku. Postoji mogućnost da ćeš se zalijepiti i raspasti, ali nadaš se da nećeš.
Dok ovo pišem, on mirno spava na desnoj strani mog kreveta. Smiješi se u snu, vjerojatno sretan jer me naučio kako izgubiti glavu.
Sretna sam i ja, jer me netko naučio kako je nekad potrebno poginuti, da bi se zapravo isplatilo živjeti.

Photo: Unsplash, Go Dubrovnik Arhiva

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com