Kad zatvorim oči, pod nogama mi Stradun, miris sladoleda i preglasni golubovi. Kad zatvorim oči, iza leđa mi mama, budno prati svaki moj korak da na koljenima ne bi zaradila još koji orden u obliku ožiljka. Kad zatvorim oči, pod nogama mi skalini Palmotićeve, a pod rukom hrapava vrata jedne kuće u kojoj odavna nitko ne diše. Ulijećem u boravak, ja petogodišnja, a njih dvoje skoro 20 puta stariji od mene na kauču. On s knjigom u ruci, ona njemu glavom na ramenu.
Njih su dvoje bili mamini pratetka i pradundo, barem sam ih ja tako zvala. Nas dvije smo ih jednom tjedno obilazile da vidimo treba li im što i kako se drže. „Dobro smo, i ne treba nam ništa“, odgovor je koji smo najčešće dobivale od njih. Mama bi s njima popila kavu i progovorila o knjigama koje su nedavno čitali, a ja petogodišnja zamislila bi njihovu kuću dvorcem i krenula u istraživanje. Mirisalo je na starost, na drvo koje je tu od pravijeka, mirisalo je na tablete. More tableta koje sam primjećivala kraj njihovog kreveta. Mirisalo je i na ljubav. Zamirisalo bi na ljubav svaki put kad bi svoju ruku iscrtanu životom položili na moju glavu. Ja petogodišnja bila sam za njih unuka koju nikad nisu imali. Naivno dječje, jednom sam pitala zašto je tome tako. Ona mi je samo kratko odgovorila da je njihov Božo, njihov jedinac, bio previše zauzet planiranjem. Njezin mi odgovor nije previše objasnio, ali bila sam zauzeta tad ranama na koljenima i laktovima da bi o njemu razmišljala.
Tek kasnije, jednom kad sam s mamom sjedala na taraci ispred kuće i ispijala jednu od prvih kava u životu, sve mi je objasnila. Njihov je Božo bio oženjen, i Martina je bila ostvarenje svega. Ali je Božo bio zauzet planiranjem. Planirao je zaruke, pa svadbu. Pa nakon svadbe dijete, pa gradnju kuće, pa poslovne planove, pa zimovanje, pa ljetovanje. Problem njegovih planova bio je što je on samo – planirao. I nikad ga nije bilo, i nikad nije imao vremena. Jer je planirao. Jer je tražio sreću, kaže mama. Martina se jedno jutro spakirala i otišla, umorna od tolikog nadanja i neostvarenih planova koji su se samo gomilali na njena leđa. Kad se Božo vratio doma s posla, shvatio je da je sreća cijelo vrijeme živjela pod njegovim krovom. I da je više nema. Pa se vratio planiranju, kako vratiti sreću natrag. Ali od tolikog planiranja, nije ostajalo previše vremena za ostvarivanje planova. Božo je ostario sam. U kući kakvu je planirao sagraditi otkad je znao za sebe. Vjerojatno nije računao da mu toliko prostora i ne treba, za njega samog.
Kad zatvorim oči, pod nogama mi Stradun i nedjeljno zvono s crkve. Kad zatvorim oči, pod nogama mi skalini Palmotićeve, a pod rukom hrapava vrata kuće na vrhu ulice. Hrapava vrata iza kojih više nitko ne diše.
Dugo je već kako njih nema. Ne brojim, jer tako je nekako lakše. Dugo je već, i svake godine duže, al’ riječi koje mi je jednom uputio žive u mojim rebrima.
„Kad jednom odlučiš sagraditi gnijezdo, neka to bude s nekim s kim je tišina ugodnija od najzanimljivijeg razgovora. Doći će vrijeme kad će se riječi potrošiti i usne će biti preumorne. Tišinu ne možeš dijeliti sa svakim. I neka ispod tvog krova uvijek živi sreća. Ali ona malo veća.“
Pogleda me i nasmije se, a sedmogodišnja ja kao da je već tada znala o čemu govori.
Photo: unsplash.com
