Kad sam bila mala, bojala sam se mraka pa bi mama uvijek ostavljala upaljeno svjetlo u hodniku. Sada, kad sam malo veća, ne bojim se ničega. Ako mi mrak čini nelagodu, upalim svjetlo i pogledam što sve tu ima. Bilo me strah visine, dok nisam odlučila uletjeti u jedan od onih zabavnih parkova i iskoristiti prednosti visine. Zapravo mi strahovi predstavljaju izazov. Ma kažem vam, ja se stvarno ne bojim ničega. Osim…

starac

„Nije da ja nju nisam volio“, oslanja se na svoj starački štap i okreće prema mome stolu. Svako jutro prije posla popijem kavu na Gundulićevoj poljani i svako jutro i on je tu. Sam. Godine ga nisu štedile. Na rukama mu iscrtani životni putevi, a na leđima, čini se, nosi težinu cijelog svijeta. Svako jutro on polako ispije svoju kavu, a onda se, oslanjajući na štap, sam uputi preko Straduna. Da ga promatrate sa strane, rekli biste da po ulicama nešto traži. Ili nekoga. Jutros je prvi započeo razgovor. O vremenu, kako to inače biva. Ne voli kad je vruće. Pitam ga gdje su njegovi, zašto je svako jutro sam, i njegove riječi krenu kao iz otvorene slavine.

starac

„Nije da ja nju nisam volio. Umrla mi je prije nekoliko godina. Stvarno, ona je bila dobra žena. Zapravo je bila sve što sam mogao poželjeti. Rodila mi je dvoje divne djece. Držala sva čet’ri kantuna kuće, sve na okupu. Ja sam ti navegav’o, a kad bi doš’o doma, ona bi uvijek čekala. I baš me voljela. Ma i ja sam nju, nije da nisam. Al’ eto, partila mi je.“
„A zašto se onda meni čini kao da Vi i dalje svako jutro nekoga čekate?“ Pitam, jer se ponovo osvrnuo oko sebe, kao da misli da će netko baš tog trena tuda proći.
„A… Čekam. Ona ti svako jutro prolazi ovuda, ide u spenzu i malo učini đir po placi pa je ja gledam.“ Primijeti da ga gledam zbunjeno.

starac

„Ona je bila moja prva djevojka. Ali ja sam tad bio budala. Nitko od mojih ne zna da sam ja tu svako jutro, jedili bi se. Pa imaju i pravo, kad je njihova mama bila anđeo. Ali ona… Trebao sam biti ozbiljniji. Čuvati je bolje. Reći joj da je volim dok je bilo vrijeme. Trebao sam znati da me čeka dok sam ja na brodu. Ali nije čekala dovijeka. Udala se za nekog mangupa. Nije da ja svoju ženu nisam volio, samo… Nisam oženio onu koju sam htio.“
U tom trenu se ukoči, a pored naših stolova prođe sitna bakica s pletenom košarom u ruci i krene prema placi. On nastavi gledati za njom sve dok mu se ne izgubi iz vidokruga. „Tko zna sjeća li me se… A i bolje da me ne pogleda. Umro bih od sreće.“ Onda se polako ustane, plati svoju kavu i odšeta u njezinom smjeru. Ostavi me samu sa svojim mislima i knedlom u grlu.

Ja se u životu ničega ne bojim.
Osim življenja života unatrag, i starenja kraj nekoga tko nije on.

 

Photo: unsplash.com

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com