Voljela bih da sam dovoljno dobra u opisivanju, pa da znam opisati što se to dogodi na lijevoj strani prsnog koša i kako se koža naježi kad negdje, s drugog kraja svijeta (ili ti se barem čini da si toliko daleko), slušaš o Gradu. O nekom događaju, kojem bi volio biti prisutan. A nisi, na drugom si kraju svijeta.
To je osjećaj sličan onome osjećaju prve ljubavi.
Zaljubiš se u petom osnovne, kad ti pod odmorom priđe i pita te da nakon nastave odete na Stradun na sladoled. Ili u prvom srednje, kad te pita broj mobitela preko najboljeg prijatelja, jer ste sladoled odavno prerasli. I kad malo bolje pogledaš shvatiš koliko je zapravo lijep, a nisi ni primjećivala da postoji. Od tog sladoleda ili od tog razmijenjenog broja on je tvoj, a cijeli svijet je vaš.
Jedne večeri, dok ste sjedili ispred tvoje zgrade i pričali o ničemu, rekla si mu da je on za tebe najbolji i da ga nikad nećeš ostaviti. Klimnuo je glavom i rekao da zna.
A ipak si jednog dana otišla. Otišla si pronaći sebe, ne znajući da to „sebe“ postoji jedino kad si tu, s njim.
I ja sam otišla. Jedno sam se jutro probudila i shvatila da mi on ne pruža ono što želim, i da je vrijeme da odem potražiti nešto bolje. Na brzinu sam spakirala kofere i u prolazu mu mahnula. Nisam mu se javljala. Dolazila sam doma jednom godišnje ili rjeđe, i nikad nisam pitala za njega. Tražila sam. Stigla sam tako i do nekih od najljepših gradova na svijetu. Budili su me zlatnim sunčevim zrakama, nosili mi najbolje doručke u krevet i pokazivali mi samo najbolje od onog što oni imaju. Pa ipak, kad bih navečer ostala sama sa svojim mislima, uvijek sam sanjala kako ću se vratiti u njegovo naručje, jer je tamo bilo najsigurnije.
Sudbinu ne birate, već ona bira vas, pa ćete se jednog dana ipak vratiti. Spakirat ćete stvari umorni od širokogrudnih laži i propalih obećanja, i kupiti avionsku kartu u jednom smjeru.
On će vas naivno dočekati raširenih ruku, ne znajući gdje ste sve bili ni koga ste sve voljeli. On neće pitati, a vi mu nećete reći. I odjednom će vam se učiniti kako baš tu sunce sija najjače, a kava bolje miriše. I kako se tu ljudi smiju najglasnije, i kako je baš tu sve ono što vama treba.
Vjerujem da ćete, kad navečer legnete u krevet, shvatiti da ste pronašli sebe. Upravo tu, i upravo tada. I da ste tražili ono što je cijelo vrijeme bilo tu. Sad ćete napokon mirno spavati, i sanjati neke ljepše snove.
Znam, i ja ću se jednom vratiti. On će me dočekati raširenih ruku, a ja ću mu se kao dijete zaletiti u zagrljaj. I navečer, tonući u san zagrljena onim najboljim što je čuvao za mene, shvatiti ću da ne postoji bolji. I da ne postoji ljepši. Ako i postoji, mene ne zanima.
On me voli najbolje.
Hvala ti za ljubav, Grade moj.
Naslovna fotografija: Arhiva GoDubrovnik
