Pripremajući intervju s Markom Bijačem, hrvatskim vaterpolskim reprezentativcem i igračem dubrovačkog Juga, brinula sam se da neću imati dovoljno materijala za članak. Naivno sam se oslonila se na stereotip da sportaši nisu baš komunikativni i da iz njih moraš “izvlačiti” informacije. Međutim, Marko je brzo razbio sve mitove, a ja sam ostala ugodno iznenađena!
Marko, odakle ljubav prema vaterpolu?
Može prvo kafa, taman sam s objeda? (Marko razbija monotoniju u startu, nastane smijeh… Dolazi konobar.)
Ja ću esspreso. (I nastavlja.) – Iz Dubrovnika sam, to je dovoljno dobar razlog za ljubav prema vaterpolu, ali i otac mi je bio igrač. Kao mali sam uvijek išao na utakmice s obitelji i navijao. Tu sam prvi put došao u kontakt s bazenom i vaterpolom. Prvo sam upisao plivanje, ali sam ubrzo shvatio da je to, za mene, pomalo monotono i da želim nešto malo dinamičnije. Logičan slijed bio je vaterpolo. Kako sam puno vremena provodio u bazenu, nisam bio ni svjestan da mi postaje posao.
Kako je bilo kad si išao u školu? Dok su tvoji vršnjaci izlazili, ti si više bio posvećen sportu?
Tu je bilo najviše odricanja. Sjećam se k’o jučer. Škola popodne, svi idu na kavu iza škole, a ja trčim na osmicu da stignem na bazen. Nije bilo lako, ali ako to stvarno voliš i uživaš u tome, odricanje se na kraju isplati. Doduše, ja sam malo mirniji tip, pa sam to možda lakše podnosio. Imao sam super ekipu, a imam je i danas. Sve je došlo spontano… Kao djetetu ti je san biti profesionalni vaterpolist, čini ti se nestvarnim, ali s puno truda i volje, uspjeh je zagarantiran.
Kad sam završio srednju školu, uz pomoć Frana Vićana, onda sigurno najboljeg golmana na svijetu, ali i Alena Boškovića, završio sam u splitskog Mornara, što mi je uvelike pomoglo. Počeo sam živjeti sam, osamostalio sam se, krenuo sam braniti, igrati protiv velikih klubova i dobio sam vjetar u leđa.
U srijedu ste pobijedili grčki Olympiakos 😊 Vratili ste im za poraz u Ateni!
Jesmo!! 😊 Bilo je malo nervoze, ali uvijek je tako.
Proglašen si najboljim vaterpolistom u izboru LEN-a početkom godine ?
Da ti budem iskren, nisam ni znao. Ne pratim to baš. Znao sam da se bira, ali nisam znao da su već odabrali. Spavao sam doma kad mi je zazvonio telefon. Zvao me novinar iz Sportskih da mi čestita. Pitao sam ga na čemu, na što mi je odgovorio da sam izabran za najboljeg vaterpolistu. Jako mi je drago, i ponosan sam, ali mogli su to biti i moji suigrači, poput Lončara, Sandra… Jer je stvarno dobra ekipa i bilo bi zasluženo je da i netko od njih izabran umjesto mene!
Skromno!
Ne, stvarno je tako! Oni su jednako zaslužni. Vjerojatno se i biralo između nas, jer smo napravili super rezultate prošle godine.
Kakva je odgovornost kapetana?
Neke stvari moraš rješavati između igrača ili između igrača i uprave, u principu ti si osoba koja je posrednik. Ali, to su rijetki trenutci. Ekipa je jako korektna. Ako postoji bilo kakav problem, sjedne se i riješi. Uživam ovih par godina!
Koja pobjedu smatraš najdražom, a koji poraz najtužnijim?
To mi je još dosta svježe, ali sigurno, jedan od najljepših trenutaka je pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti. Bio je nevjerojatan doček i u Zagrebu i u Dubrovniku. A s klubom bi to bila osvojena Liga prvaka, također u Budimpešti.
Najteži poraz je sigurno finale Olimpijade, kada smo izgubili od Srbije. Bilo je tako blizu, a tako daleko… Svake četiri godine se održava Olimpijada. Nadam se da ćemo imati još jednu priliku osvojiti zlato, a to će možda biti najteže do sada.
Držimo fige! Puno putujete…
To je ponekad naporno. Na primjer, u nedjelju idemo u Moskvu, pa iza idemo u Split sedam dana… Možda i ne bi bilo tako, da je Dubrovnik malo bolje zračno povezan. Išli smo zadnji put u Atenu. Letjeli smo: Dubrovnik – Zagreb, Zagreb – Frankfurt pa Frankfurt – Atena. Za to vrijeme možeš do Amerike doći! I uz sve to, svaki put prolaziš sigurnosne provjere, pa skidaj ovo, skidaj ono… Ne mogu više vidjeti redove, ni aerodrome.
Ali je najljepši let za doma…
Tako je. Kad dođeš doma, sve je lakše. Ali, i to je dio posla. Odeš, odradiš, ne pita nas se puno!
A doma te zato čeka djevojka?
Da! Evo i ona je pri kraju studija, tako da je većinom tu.😊
Kako je njoj? Je li joj fali tvoja blizina?
Ma taman joj dođe da se odmori od mene! 😊 Šalim se. Već dugo smo skupa, pa smo navikli na to. Možda je ljeti malo problem, ljeti je reprezentacija pa nas nema doma po mjesec dana, to je najduže. Ali ovo kad me nema po tri dana, to se može preživjeti!
Je li mit da Dubrovkinje padaju na vaterpoliste! Ili u tome ima istine?
Ja sam s Dubrovkinjom, pa vi vidite! 😊 Ma ne vjerujem da je to više tako. Mislim da je to bilo prije, u zlatnoj generaciji Juga, kad se vaterpolisti nisu mogli obraniti od euforije u Gradu. Ali danas nije tako.
Što radiš kada nisi u bazenu? Imaš li neki hobi?
Ronjenje. To svugdje piše! Haha. Ljeti ne mogu podnijeti gradske gužve, pa pobjegnem na Korčulu. Tamo mi baba ima kuću, pa odem petnaestak dana svako ljeto. To mi je najbolji odmor. Ili u slučaju da me cura “stisne”, otputujem negdje s njome!
Razmišljaš li gdje se vidiš nakon sportske karijere?
Nisam još o tome razmišljao. Iskreno, nemam kad. Posvećen sam ovome što sada radim, ali sigurno bih trebao početi razmišljati kroz koje dvije – tri godine.
