Neki dani budu duži od drugih. Nekim danima do podne sam proživjela pet dana u jednom, smjenu sva četiri godišnja doba i otrčala maraton.
Robi nije htio ručati. Ni glavno a bome ni back up jelo. Nisu pomagali ni baloni, ni igračke ni famozni Johny, Johny.
Ništa.
Ili nije htio spavati i nisam uspjela napraviti niti jednu jedinu stvar s to-do liste za taj dan, što znači da ću to morati nadoknaditi kad on dođe s posla što opet znači da neću ni popodne imati minut odmora. Ili smo se iz šetnje vratili prije nego smo i izašli jer je vrištao što nije njemu nimalo svojstveno pa kroz glavu prolazi milion misli – što mu je, da ga što ne boli?
Neki dani budu duži od drugih, u kojima sve krene nizbrdo od samog jutra, dani u kojima da imam vremena pogledati se u ogledalo vidjela bih klasičnu scenu iz crtića – paru iz ušiju i nerovozu koja mora naći put vani.
I nađe.
Prema njemu, kada pri povratku s posla nazove, sretan što napokon dolazi doma, da pita je li nešto treba kupiti i napraviti nakon dugog radnog dana a ja nestrpljivo u slušalicu viknem: ” Ne mogu sada, je li nešto bitno, u sred sam presvlačenja/hranjena/čišćenja…”
Prema njemu, kada se nakon dugog radnog dana vrati doma. Dočekam ga na vratima. I ne, nije to nikakva scena iz ljubavnih filmova, u kojem na vratima čeka zgodna preplanula žena u svilenom negližeu. Dočekam ga na vratima s djetetom u rukama koje predajem kao štafetu. Jer JA ne mogu više. Jer je MOJ dan bio dug i iscrpljujući, bez da pitam kakav je bio njegov dan. Jer je NJEGOV sin bio zločest.
Prema njemu, kada predloži movie night nakon što dijete zaspi a ja odbrusim kako jedino što želim je da neko opere suđe i pusti me da spavam do jutra.
A zaboravim tako lako i tako brzo da taj netko postoji. Da je taj netko uz mene i s istim osmijehom čeka da otvorim vrata i s vrišećim djetetom u rukama kao nekada kada su u igri bile svila i kadifa. Da postoji taj netko tko će, bez pola muke oprati suđe i reći- idi, lezi, čitaj, odmori se.
Da postoji netko tko ne dozvoljava da ga se diže u zvijezde jer odgaja svoje dijete jednako kao i majka, da mu jednako često mijenja pelene, šeta s njime, kuha mu večere i hrani ga, skida temperaturu, gradi dvorce, čita i uspavljuje. I da u tome uživa. Beskrajno.
Da postoji netko tko usisava, čisti banju, pegla košulje i zalijeva cvijeće ako baš treba.
Da postoji netko tko sve što radi, radi za svoju obitelj.
Da postoji netko ko vjeruje u mene i kada ja sama prestanem.
Zaboravim tako lako i tako brzo da taj netko postoji, i da me već odavno oborio s nogu.
Netko tko mi ne pomaže. Netko tko ne čuva dijete dok sam vani. Netko tko nije babysitter.
Netko tko je roditelj. Otac.
Netko tko se neće naljutiti što mu sa zakašnjenjem čestitam Dan Očeva uz, sada već davno napisana slova – jer jučer nisam stigla. Ni dan prije. A dan prije toga mi nije niti palo na pamet. Realno, što bi se ljutio? Ništa se nije promijenilo, danas je tata i sutra će biti.
Hej, tata – sretan ti svaki dan u kojem svojim primjerom pokazuješ sinu što znači biti muškarac!
Svaki takav dan za mene je praznik.
