Kada se spomenu supruge pomoraca, skoro pa redovito je to u nekom, svima nama dobro znanom kontekstu. Jer smo valjda takav narod, uvijek je lakše udariti po lošem i gorem, pa onda kao po zadatku sve izjednačavati i stavljati u isti koš.
Bez razmišljanja. Bez da trepnemo sudimo. Bez da ikada zamislimo drugu stranu.
Nije da sam ja, iskrena da budem, ikada ranije razmišljala o stranama te medalje. Ali muž je bio na putu par dana a ja – sama s bebom od nekoliko mjeseci. I bilo mi je teško, naporno i jedva sam čekala da se vrati.
U gradu sam u kojem jako puno ljudi zarađuje za kruh i obitelj – na moru. Otuda moje promišljanje – koliko mora biti teško tako mjesecima?
Kako izgleda svakodnevnica njihovih supruga nije moja stvar. Ali činjenica da su dugo same s djecom koju odgajaju u meni izaziva divljenje. Jedan novinski članak koji sam nedavno pročitala je žene pomoraca uporedio sa samohranim majkama. I dalje nisam sigurna kako i po kojem osnovu?
Kako kada njihovi muževi su tu, za njih i njihovu djecu i kada su fizički odsutni? Upravo jer tamo negdje vrijedno rade kako bi njihove supruge bile s njihovom djecom dok su malena, bez da im bilo što nedostaje? Kako kada njihovi muževi prije nego odu na put provjere jesu li plaćeni računi, odvezu automobil na servis i poprave ona vrata koja škripe.
Da ne bi morale one još i o tome brinuti.
Jer brinut će oko djece u febri.
Same.
Navijat će alarm da ih budi svakih četrdeset minuta, iz straha da će umorne utonuti u san. Što se, naravno, nikad neće dogoditi. Budit će se mnogo prije zvuka alarma i ljubiti vruće čelo. Borit će se sa stomačnom virozom, ispovraćanim podovima i na kraju se i same razboliti od iste.
Jer će brinuti oko domaćih zadataka i školskih projekata uporedo s terminima cjepiva. Trčat će na školske proslave, vrtićke zabave, na satove baleta voziti male balerine i velike košarkaše na prve utakmice. Jer će nakon što ih odreda nahrane i okupaju i same utonuti u san.
Pa opet, one su te koje sve to prožive sa svojom djecom. I grčeve i prve zube i prve korake. U njihovim toplim domovima s malenim toplim ručicama oko vrata. Koliko god bilo teško – zajedno su.
I ne, nisu same. Sa svojom su djecom.
I ne, nisu samohrane majke.
Imaju muževe koji o njima brinu. I kojima je jednako teško jer nisu tu. Jer propuštaju sve nabrojane prve. Jer se oduševe nečim novim što njihova beba radi iako to zapravo ništa nije novo – ona to radi tjednima, ali njega nije bilo tu. Jer ne znaju najsitnije detalje o svojim klincima, nenamjerno. Jer se, u onom vremenu koje stignu biti zajedno ipak ne stigne sve nadoknaditi i prepričati.
Tada je bitnije zajedno objedovati. Zajedno gledati film i čitati bajke. Igrati nogomet s sinom i njegovim prijateljima. Oduševljeno stajati usred sobe ispunjene vikom.
Da, one su te koje organiziraju dječije rođendane, odlaske u kino i odlazak na kupanje s prijateljima iz škole. Ali njihovi muževi su dobar razlog zašto su one uopće to u mogućnosti.
I ne, nisu one samohrane majke, ni blizu. Reći takvo nešto nije fer prema njihovim partnerima i prema njihovom životu.
Da, oni su daleko od kuće i rade posao koji vole. I nedostaje im dom i obitelj.
Da, one su kući i drže obitelj. I čekaju ga da se vrati.
I ne, nisu uvijek te priče koje kruže u igri. Ne budimo zli!
