“Ne uzimaj ništa s Lokruma. Ni pero pauna, ni listić ubran u botaničkom vrtu, jer ono što si uzeo s otoka to njemu i dalje pripada. I donosi nesreću novom vlasniku.”
Često me pitaju za preporuku – što vidjeti u Dubrovniku, kamo se uputiti, što se ne smije propustiti i ja, koliko god objašnjavala, pisala i preporučivala uvijek potajno mislim – hoće li to ljudi doživjeti na isti način kao što sam ja?
Hoće li im neko ispričati sve tajanstvene priče, ponekad mračne, ponekad strašne, najčešće romantične? Hoće li “udariti” na prave staze, one puteve s kojih se samostani vide u njihovom najboljem svijetlu, odakle je more bistrije, nebo više plavo i odakle su prizori toliko nestvarni da zaustavljaju dah?
Meni jedna od najdražih legendi je ona o Lokrumu.
Legenda o posljednjoj misi Benediktinaca prije odlaska s Lokruma, nakon koje su navukli kapuljače preko očiju, zapalili velike svijeće, okrenuli ih naopako pa u povorci tri puta obišli cijeli otok ponavljajući kletvu:
”Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje”.
Prema narodnom vjerovanju, Lokrumsko prokletstvo se može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji se te davne noći stvrdnuo na tlu. To što na Lokrumu nitko ne provodi noć, potpiruje legende i drži živima.
S legendama, kletvama i bez njih – Lokrum je prva stvar koju preporučim svima koji pitaju.
Odličan za pobjeći od ljetnih vrućina, skriti se ispod mirisnih borova i napuniti baterije. Nije možda najidealniji za kupati se s malom djecom ali čak i najmanji uživaju u društvu zečića i pauna, pa je kupanje svakako u drugom planu. Tamo vas jedna šetnja vrtovima i samostanom vrati stoljećima unazad.
Ipak, najbolje što Lokrum nudi je tišina. Ta magična, savršena, jednostavna tišina koju čak ni zrikavci ne narušavaju nego uljepšavaju.
Nakon što djeca umorna nakon trčanja za zečevima, igranja u parkiću ili kupanja zaspu, pronađite praznu klupu, udaljenu ležaljku i uživajte.
Ja jesam. Uživala sam u tom trenutku, u tom danu, koliko god bio vreo.
Sanjarila sam o ljudima koji su u prošlosti bili začarani ljepotom ovog rajskog otoka. Razmišljala o njihovim sudbinama i pitala se koliko istine ima u legendama ispletenim oko ovog malog dragulja?
Gledala sam svog dječaka kako spava.
Dani ispunjeni svakodnevnim obavezama nas toliko zaokupe da i ne primijetimo promjene, tu pred našim nosom. Narastao je. Nogice mu vire iz kolica. Narasla mu je i kosa. Promijenio se.
Zaokupljeni onim što je bilo jučer i što će biti sutra propuštamo bogatstvo koje imamo danas.
Ljeto je, još uvijek. I neću razmišljati kako mu dolazi kraj.
Odbijam razmišljati o kišnim danima, toplim dekicama i vikendima ispred TV-a s nekim crtićima koje ćemo voljeti. Ne želim misliti o zakopčavanju jaknica, obuvanju čizmica i crvenim nosićima. Ne želim.
Sve je to tamo i čeka nas. Neće pobjeći.
Želim uživati u ljetu dok je još tu. Želim uživati u prvom i zadnjem ljetu s mojom bebom.
Jer već sljedeće, ta beba će biti dječačić koji će sam trčati za lokrumskim zečevima.
Photo: Privatni album
