Prije par godina sam pročitala priču o djevojci s jedinstvenom tradicijom – na svoj rođendan kupuje i poklanja cvijeće majci, koja je od nje pet sati vožnje daleko. Tu tradiciju je naslijedila od svoje majke, koja isto radi na njen rođendan s njenom majkom a koja je to opet preuzela od svoga oca. I tako unazad generacijama…

Sjećam se da mi je i tada ta priča bila prekrasna, ali sam tek sad, nakon što sam i sama majka, razumjela.

vm2
Godinama su moji rođendani bili baš to – moji rođendani.
Dan koji je osvanuo samo radi mene, dan kada dobijem divno cvijeće i čestitke. Nikada nisam razmišljala koliko je to dan moje majke. Dan na koji me ona, nakon puno muke i bola, suza i sreće – donijela na ovaj svijet.
Da je to dan kojeg ja pamtim po balonima i šarenim tortama, najposebnijim darovima smišljanim samo da meni izvuku najširi osmijeh na lice, kasnije po ludim dernecima i putovanjima, a ona po neprospavanim noćima, prvim riječima, trapavim koracima, diplomama i položenim vozačkim ispitima.

Mislila sam da moja ljubav prema majci ne može biti veća niti jača. Da je moje poštovanje prema njome doseglo sve granice. I kao stotine puta prije, nisam bila u pravu.

Nakon izlaska iz bolnice, moja majka je bila s nama dva tjedna. Da nam se “nađe pri ruci”. Kada se prisjećam tog jutra kada je otišla, još osjetim gorčinu suza koje nisam mogla zaustaviti i težinu straha – kako ću sada sama?

vm2

Imam 32 godine i dalje imam potrebu da otrčim baš njoj kada zaboli. Kada zagusti. Kada ne mogu disati. Mama je jedina koja uvijek zna što reći da stvari budu bolje. Da sve olakša. Jedina koja čuje sve neizgovoreno i vidi ono što se toliko trudimo skriti.

Ponekad me zapljusnu neka sjećanja za koja nisam ni znala da su pohranjena i da čekaju da me preplave u pravim trenucima – smokve koje ne jedem nego ostavim njemu, jer ih voli, jer su domaće. Sjećam se kako sam ih tamanila kao dijete.

Kako je ona zadnja uvijek bila moja, smokva, zadnji komad lubenice, zadnja kocka čokolade. Jer moja mama svakako ne može. Sada znam da je mogla, itekako je mogla, kao što mogu i ja danas, ali…

vildana mrsa

Sada imam osjećaj da mogu vidjeti njenim očima. Da počinjem svoj put majčinstva u istim cipelama, njenim stopama. Shvatila sam što znači voljeti cijelim svojim bićem. Voljeti do kraja snaga. Što znače besane noći i kako nas mijenjaju. Što je zapravo briga. Odgovornost. I što znači staviti nekoga na prvo mjesto.

Na svoj rođendan ne poklanjam joj cvijeće. Poklanjam joj riječi koje neće uvenuti. Koje će mene podsjećati da sve što jesam i sve što sam postala je njena zasluga. Da me vodila kroz život a da nisam ni znala da me usmjerava.
Poklanjam joj riječi.
Iako ne postoji riječi koje mogu objasniti taj osjećaj zahvalnosti prema vlastitoj majci jednom kad postanemo majke.

Ali, tada napokon znamo. Kroz sve te naporne dane, duge sate, kroz prve osmijehe naše djece, korake i poljupce – napokon nam bude jasno. Tek tada vidimo svu ljubav u njenom punom sjaju.

Tek sada znam, mama.
Da sam barem prije znala…

 

 

Photo: Vildana Mrša, unsplash.com

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com