Nedavno sam naišla na fotografije predivnih skluptura francuskog umjetnika Frances-a Bruno Catalano. Odmah da razjasnimo – likovna umjetnost i nije moja jača strana niti goruća tema moga interesovanja. Za spomenutog gospon’ Francuza nikada prije nisam čula. Da budem skroz iskrena, sam pogled na te, pomalo i nestvarne sklupture me nije očarao na prvu. A onda sam pročitala što simboliziraju.
Prazninu.
I to ne bilo kakvu, već prazninu koja nastaje u čovjeku kada iz bilo kojeg razloga odluči napustiti svoju zemlju, život koji je do tada stvorio, gnijezdo koje je svio, ruke koje su ga odgajale i prijatelje koje je stekao.
Nisam se samo oduševila. Razumjela sam.
Kada se sjetim tog dana, kada se jako skoncentriram – još mogu osjetiti težinu zraka.
Nisam plakala. Ne jer sam bila hrabra, nisam plakala jer sam jedva čekala započeti novu fazu moga života. U dvoje. Napokon. Bez vibera, skypa, loših konekcija, dugih poruka koje se nikada ne shvate na pravi način. Bez čekanja.
Iščekivanja.
Dolazaka. I još gore – odlazaka, daleko im bilo.
Nisam plakala. Pogledala sam na svoj mali podstanarski brlog posljednji put – u ubrzanom filmu premotala sva ona lica, draga i najdraža. Koliko li samo priča pamte ti zidovi? Na malenom dvosjedu se plakalo, radovalo, pisale pozivnice za vjenčanja, otkrivali pozitivni testovi trudnoća, slavile zaruke, subote, nedjelje…
Kada se sjetim tog dana, kada se jako skoncentriram, još mogu osjetiti miris smoga dok se spuštam uličicom koju sam tako dugo zvala svojom. Kraj mog najdražeg “komšijskog” kafića me nešto trgnulo – hoću li tamo gdje idem imati svoju najdražu kafanu I ljude s kojima ću ispijati tople kafe u hladnim jutrima i hladno pivo u vrućim ljetnim noćima?
Tješim (lažem) sama sebe kako suze koje klize niz lice nisu od te pomisli već od vjetra koji šiba.
Sve do Mostara sam bila dobre volje. Automobil natovaren zbog seobe naroda, svira Pušenje i brbljamo o svemu pomalo. Samo ne spominjemo ono najbitnije – da sam krenula i da se više ne vraćam.
Kad je iz zvučnika počelo zapjevala – to je raja iz Saraj’va, suze su same krenule.
Idem.
I ne vraćam se. Jedan dio mene je jedva čekao a drugi je samo htio nazad. Plakala sam a da ne znam ni zašto. I nisam znala prestati.
Da, gospon’ Francuz s početka priče je u pravu.
Ostane praznina. Ostane nedostajanje. Ostane miris mamine pogače u nedeljno jutro, hladnoća vjetra na licu, ljudi zbog kojih naučih šta znači čežnja.
Ipak, nakon hladnoće i vjetra, nakon kiše koja nas je cijelim putem pratila, tog dvadesetiosmog februara, Dubrovnik me dočekao s najljepšim plavetnilom neba i mora. I suncem koje je razbijalo ne samo oblake, nego i najdublje tuge.
To Mu nikad neću zaboraviti.
Da, gospon’ Francuz s početka priče je u pravu. Donekle. Svaka priča ima dvije strane, a sve mi se čini da je on ispričao samo jednu. Druga strana je to plavetnilo.
Kunem vam se, po takvom danu u Dubrovniku ne možete biti tužni.
Druga strana je prva susjeda s desna, koja za Božić njemu malenome pravi kolačiće u najmanje kalupe svijeta. Druga strana su susjedi, malo više desno, koji za Novu godinu njemu malome kupuju darove i puštaju da s psom pravi najveći nered ikad. U njihovom domu.
Druga strana su putovanja s ljudima koje nismo ni poznavali tri godine unazad. Puna kuća za rođendanska slavlja, a bome i bez njih. Domaća jaja koja čekaju na radnom stolu svako malo. Osso Bucco koji se pravi dan ranije i poruka u telefonu – sutra ste u nas na večeri.
I smijeh.
Jer ne znam što znači špijerlica i tovjelica. Jer kažem Španija a ne Španjolska i cijele sage oko bureka s mesom i bureka s sirom. Osmijeh ispred vrtića još jedne umorne mame. I umornog tate.
Da, gospon Francuz je donekle u pravu.
Ali zaboravio je na osmijehe. Nove osmijehe, nova lica, nove ljude koje zoveš prijateljima. Zaboravio je da se čak i takve praznine pune. Ne vremenom, ne zaboravljanjem – osmijehom i ispruženom rukom.
Žena može da se jako zaljubi. U čovjeka koji joj postane muž. Žena može jako da se zaljubi u grad. U grad koji joj postane dom. Žena koja doživi oboje je sretna žena.
Danas je točno tri godine otkako sam “ođe”.
Sretna nam godišnjica Grade.
Lažu, s tobom ni jedna nije krizna.
P.S. Nadam se da neće biti ni s njim.
