“Nekada su sve pjesme bile lijepe”
Ne znam odakle pamtim tu izreku ni na što se ona točno odnosila u trenutku kada mi se, očito zauvijek, urezala u pamćenje.
Često je i sama izgovorim.
Još češće čujem :”Prije je bilo bolje!”
Nisu prije svi studirali ali su svi radili i s prosječnim plaćama kupovali stanove i gradili krovove nad glavom. Prije se doktorima vjerovalo i bez da im se pored njihove plaće daje bonus u kuvertama iz naših džepova (našom voljom – navikli ih, što ćemo sada).
Prije su se poštivali profesori više nego roditelji i njihova riječ je bila sveta.
Nije se selilo na drugi kontinent trbuhom za kruhom.
Djeca se nisu hranila chia sjemenkama i ekspandiranim amaranthom.
Nije bilo BabyTV-a i u 19h se išlo spavati iza vijesti. Na internetima se nisu osuđivale majke koje djeci daju čokoladu i čokolino – jer nije bilo interneta.
Od dojenja se nije pravila naučna fantastika.
Nije ni od adaptiranog mlijeka.
Na djecu se vikalo kad bi bila zločesta.
Stavljalo u kaznu.
Točka.
Na tržištu je bilo par dostupnih modela dječijih kolica i naslijeđivala su se u porodici sve dok im ne otpadne kotač ili se prokine tkanina u nepovrat, da je više ni obućar ne može popraviti.
O da, postojali su obućari.
Nije bilo bezbroj knjiga o odgoju djece i nikoga nije bilo briga kako Danci odgajaju svoju djecu.
Bilo je bitno samo kako odgojiti svoju.
Često u razgovorima s vršnjacima čujem kako žude za prošlim, jednostavnijim vremenima u kojima bi mogli odgajati djecu s manje stresa i rizika.
Da je moderno majčinstvo izuzetno teško – od majki se očekuje da odgajaju djecu, da rade, da ne zapostavljaju kuću i kućanske poslove, da iz njihovih mirisnih kuhinja dolaze samo zdrava jela – bez šećera, bez glutena…
Ni tate nisu pošteđeni, ravnopravni partneri.
U vremenu za kojim se toliko čezne sam i sama bila dijete. I nešto sada kad razmišljam – moji roditelji su onda bili moderni roditelji, po današnjim mjerilima. Osim što nismo znali što su chia sjemenke niti proso. Nisu nam ih, ruku na srce, imali gdje ni kupiti.
Ali nisu imali ni mnogo stvari koje nama sada olakšavaju svakodnevnicu. Uvijek se sjetim oduševljenja moje mame prematalicom i riječi – pa kako se niko nije u naše doba sjetio na komodu staviti podlogu nego da ostajemo bez kralježnice do djetetovog prvog rođendana.
Ali nisu imali ni ometala za dodatni stres poput mobitela, društenih mreža, lajkova.
Ne znam kako mogu čeznuti za vremenom u kojem sam bila dijete, osim za onim mirom i srećom koju i sada mogu namirisati. Znate taj miris , miriše na Snjeguljica sladoled I Čunga-Lunga žvakaće gume?
Ono po čemu pamtim svoje djetinjstvo su stvari koje nastojim i nastojat ću i sama pružiti svome sinu.
Nas roditelji nisu vodili u igraonice – igrali bi se u dvorištu praveći blatne kolače, išli na izlete kraj rijeke, igrali mali nogomet svi zajedno. Sjećam se tatine trenirke, one “klizave” koju bismo ga tjerali da nosi kako bi nam njegove noge služile kao tobogan.
I ništa od toga nije koštalo.
Slobodno vrijeme smo provodili zajedno. Vikende posebno. Zajedno smo objedovali. Ja bih te objede vikendom zvala vjenčanim (svečanim) – jer smo bili svi zajedno i stol je bio pun.
Gledali bi crtiće i lijenčarili nedjeljom.
Večerali bi ostatke od ručka ili sendviče napravljene na brzinu bez da moju mamu grize savjest što na meniju nije krem juha od Hokaido bundeve s muškatnim oraščićem.
Moje djetinjstvo je složeno u velike albume pune fotografija. Na nekima se smijem, na nekima plačem, na nekima imam zatvorene oči. Nisu se ponavljale jer žmirim. Ili imam prljavu haljinu.
Fotografiralo se za uspomenu.
Ne za Instagram.
Takvih momenata želim i mome sinu što više.
Djetinjstvo koje miriše na čokoladu, razbijena koljena, sendviče u foliji (koja je sada, ajme, smrtonosna).
Ali, ne mislim da je to prije bilo toliko lakše. I bolje.
Toliko nam je olakšana svakodnevnica da je u nekim stvarima neuporediva.
I dalje se mogu naša djeca igrati na dvorištu, igralištu, praviti kolače od blata i preskakati lastiš.
Samo im to neko treba pokazati.
Neko ko se toga sjeća.
Danas.
I fotografirati za memoare.
Pa i Instagram.
